Film Usekovanje je bio moj omiljeni domaći film 2023. godine. Otud me je vest da ista ekipa za kormilom Siniša Cvetić – David Jakovljević sprema novi film poprilično obradovala, a onda i začudila svojom „komercijalnom” glumačkom postavkom, kao i trejlerom gde Sloboda Mićalović i Ivan Bosiljčić pevaju čuvenu pesmu Dina Merlina Kad zamirišu jorogovani.
Ipak, čuđenje je otklonjeno posle desetak minuta gledanja filma kad shvatite da gledate jedinstveno bioskopsko iskustvo u kom se dvoje glavnih glumaca, kao i njihove kolege, malo sprdaju na svoj račun, malo na račun celokupne industrije i kinematografije sa nekoliko vrhunskih meta forica. Jorgovani su apsolutni hit koji će nagraditi svakog ko čistog uma i srca uleti u gledanje ovog filma.
Otud sam rešio da malo maltretiram Sinišu Cvetića, reditelja ovog filma, regularnim pitanjima o filmu, meta narativu, glumcima i publici.

Za početak, kako se rodila ideja o „Jorgovanima”? Da li je sama priča u startu bila u meta fazonu, ili je to došlo kasnije, sa razvijanjem priče?
Siniša Cvetić: Producent Zoran Janković je predložio meni i Davidu da smislimo komediju koja će imati bioskopski potencijal. Jako brzo smo David i ja došli na ideju da ponovo spojimo Bosketa i Bobu. Svesni smo bili njihove popularnosti i to smo želeli da iskoristimo, ali nas je upravo njihova popularnost i inspirisala da napravimo meta film koji je takođe svestan svoje glumačke podele, pa samim tim i svestan toga da je komercijalan. Ideja da je ovo meta film je tu od trenutka kada smo shvatili koga želimo da igra u filmu, dakle od samog početka.
Kako su uskočili Sloboda i Bosiljčić u projekat? Kako ste im prišli, i kako velike zvezde kao što su oni ubediti da je ovaj projekat vredan njih, odnosno da je kul malo i zezati se na svoj račun?
Oni su stekli poverenje u Davida i mene nekon što su imali priliku da pogledaju naš prethodni film Usekovanje. Onda su pročitali scenario za Jorgovane i mislim da su razumeli da ovo nisu samo uloge koje su u relaciji sa njihovim prethodnim ulogama, već da imaju priliku da igraju likove kakve do sad nisu igrali na filmu ili televiziji. To ih je kupilo, a autoreferentnost je samo jedan šarmantni dodatak. Jako su dobro razumeli tekst i sami krenuli da se igraju sa njim. Vrlo sam zadovoljan saradnjom sa njima i mislim da oni imaju poprilično neiskorišćen glumački kapacitet, barem na filmu.


Foto: Košutnjak film
A kako ubediti ljude da pogledaju film, a da nisu fanovi Ranjenog orla? I sam si svestan komentara na netu da ljudi neće dati šansu filmu, jer očekuju nekakav ljubavni vikend roman?
Mislim da su Jorgovani upravo zato interesantan eksperiment. Imam utisak da velika popularnost korelira sa velikom polarizacijom. Dakle, upravo zato što su Boske i Boba toliko popularni kod jednih, oni onda moraju biti omraženi kod drugih. Ljudima koji neće da gledaju film iz snobističikog inata i zbog straha od napuštanja zone komfora nema pomoći, ali ako se već predstavljaju kao ozbiljni filmofili dobrog ukusa, onda bi trebalo da znaju da su Jorgovane radili isti oni ljudi koji su radili Usekovanje. Usekovanje je jako dobro prihvaćeno kod ljudi koji sad možda odbijaju da pogledaju Jorgovane. Na kraju dana, oni prosto propuštaju jedan slojevit meta film koji, između ostalog, vrši i kritiku komercijale, dok u isto vreme uspeva da bude komercijala.
Sa druge strane, imamo ljude koji su, neopterećeni sopstvenim snobizmom, otišli da gledaju njima drage glumce u novom filmu koji obećava glamur, veselje i romatični patos. Taj deo publike je možda razočarano napustio salu, jer nisu dobili ono što su želeli. Jorgovani su film koji ne podilazi ni toj publici jer nije eskapistički, već jedna provokacija koja nas podseća da su i oni za koje mislimo da su savršeni, jer su nam tako prikazani na malim ekranima i u novinskim člancima, zapravo ljudi od krvi i mesa, sujetni, nesigurni, pa čak na momente i vulgarni i na taj način slični nama. Jorgovani nisu samo crno ogledalo naše filmske i TV industrije, već i našeg društva u celosti. Mislim da je jako važno da se danas ne proizvodi eskapistička kinematografija, već ona koja će nas motivisati da pogledamo duboko u sebe, ali i u naše okruženje. Eskapizam je zapravo opijum za privilegovane, a otrov za šire narodne mase.
Prateći kroz film odnos glumaca, ali i producenta sa rediteljem, reditelja sa scenaristom, gde vam je bilo bitno da budete tačni, a gde da budete komični? Gde ste preterivali, a gde ste zagrebali samo površinu?
Pošto je film u žanrovskom smislu komedija, mi smo odličili da skiciramo i neke karikature i da ih pomešamo sa likovima koji su kompletniji. Lik konobara, Rusa i dečaka su karikature, dok su likovi koje igraju glavni glumci složeniji. Mogao bi da se napravi argument da je film stilski neujednačen upravo zbog toga, ali Davidu i meni je bilo zabavno da napravimo jedan bućkuriš koji je metafora za srpsku kinematografiju u malom. Odsustvo novog srpskog talasa i neke koherentne kulturno umetničke politike pod dejstvom tržišnih faktora čini da naša filmska scena bude jedan disfunkcionalan miks različitih ideja i vizija.
Mi smo, u stvari, hteli da kažemo da je sve što zamerate Jorgovanima ono što bi trebalo zameriti srpskoj kinematografiji. Ne sviđa vam se trivijalan zaplet oko sata? Trvijalnih zapleta u srpskom filmu ima koliko hoćeš. Ne sviđa vam se što se u filmove guraju isti glumci? Nažalost, samo tako u Srbiji film može da uspe u bioskopima. Ne sviđa vam se što neki glumci „preglumljavaju”? I to je čest fenomen u srpskim filmovima. Ne sviđa vam se što glumci mnogo psuju? Da li moram da nastavljam? Dakle, ovaj film tendenciozno radi stvari koje su neprijatne, jer na taj način šalje određenu poruku. Takođe, u filmu se kroz likove reditelja, njegovog klasića, ali i producenta komentariše napetost koja postoji između samih filmskih radnika. Na kraju, film ultimativno šalje poruku ujedinjenja i zajedništva. Ako mislimo da srpska kinematografija stane na noge, onda mi, oni koji je stvaramo, moramo da spustimo naš ego i zajedno krenemo dalje, kao Rumuni.

Foto: Privatna arhiva
Šta su bili tebi uzori? Mene je ono traženje likova kamerom po prostorji podsetilo na Altmana, ali šta je tebi bilo bitno, a šta je tebi i Davidu kad ste celu priču osmislili? Na koje reference ste se pozivali?
Tu je Blake Edwards-ov film The Party sa Peter Sellers-om u glavnoj ulozi, ali i The Player Roberta Altmanaa. Ljudi pominju da ih film podseća na Babylon Damiena Chazelle-a, ali taj film nismo ni gledali i siguran sam da je taj film imao mnogo veći budžet. Reference i inspiraciju uglavnom tražimo u manjim filmovima, onima u kojima je autorski stil interesantniji od veličine budžeta.
Da li su Srbi spremni na meta fore i meta komediju, tj. na fore za koje moraš da poseduješ neko minimalno znanje, ne bi li ih razumeo?
Mislim da je srpska kinematografija još mlada. Publika koja je naučena da tumači meta narative nije imala priliku da to znanje primeni na domaćoj kinematografiji. Jorgovani su možda i prvi srpski film koji je na taj način meta. Kako se naša kinematografija bude razvijala, tako će se i odnos publike prema njoj menjati. Ako država bude više ulagala u domaću kinematografiju, ako filmovi budu postajali sve bolji, onda će i publika biti više zainteresovana i onda će se kreirati prostor za tu vrstu meta narativa. Voleo bih da film postane važan događaj u Srbiji, nalik sportu.
Scena sa komorom – odakle je izašla i šta je dovelo do nje?
Scena u komori je ultimativna vulgarnost ovog filma, nakon koje vulgarnosti više nema. Jedan momenat, koji je u isto vreme neprijatan, duhovit, iskren, ali i pomalo zastrašujuć. Ta scena je krik naših potisnutih frustracija. Čuo sam da neki ljudi porede tu scenu sa scenom iz filma Trougao tuge. Mi smo, naravno, smislili tu scenu pre nego što je izašao film, a film sam gledao par dana nakon što sam je snimio. Smorio sam se malo, ali mi je i laskalo. Originalna inspiracija za scenu je došla nakon što sam na nekom opskurnom Telegram kanalu video snimak sa neke podjednako opskurne i eksperinemtalne svirke, gde su ljudi u publici potpuno bili oduzeti. David i ja samo odmah poželeli da tako nešto inkorporiramo u film. Bilo nam je smešno da zamislimo glumce kako sve to rade.


Foto: Košutnjak film
Da se vratimo na Usekovanje. Kako si na kraju zadovoljan kakvu je prođu imao, sad kad je već prošlo neko vreme? Kako su ga ljudi prihvatili, koja je najbolja stvar koju si čuo o filmu, a šta je bila neka najmasnija pljuvačina, ako si zapamtio?
Apsolutno sam zadovoljan kako je prošlo Usekovanje. Pored nagrada koje smo dobili, film je zapravo pronašao svoju publiku nakon što ga je producent okačio na YouTube. Reakcije ljudi su me pozitivno iznenadile, s obzirom na to da sam ja sam bio skeptičan. Najbolja stvar koju sam čuo jeste da je Usekovanje najbolji srpski film ikad, a najgora koju sam čuo je da je najgori i da bi trebalo da se obesim. Naravno, ni jedna ni druga stvar nisu istinite.
Usekovanje, kao i Jorgovani, je priča o običnim ljudima. Neki su malo poznatiji od drugih, ali postoji neka određena konekcija u načinu pričanja priče. Da li je to ono glavno što te interesuje kao filmska priča? Šta je sa nekim drugim temama – politika, istorija, angažovani film?
Mislim da sam tek na početku svog stvaralaštva i tek ću da otkrijem šta me zapravo interesuje. Ali ako baš moram da ogovorim, voleo bih u budućnosti da se bavim radikalno političkim filmom koji beskompromisno razotkriva konzervativne, autokratske i reakcionarne elemente društva. Voleo bih da inspirišem ljude da razmišljaju van okvira, da se suprotstave sistemu i poguraju svet u pravcu antikapitalističkih i antiautokratskih vrednosti.


Foto: Košutnjak film
Saradnja sa Davidom broj dva – da li ste sad zvanično tim ili dvojica individua koji se dopunjuju svojim radom?
Tim upravo i čine individue koje se dopunjuju svojim radom. Volim da radim sa Davidom, jako smo dobro uigrani i brzo dolazimo novih ideja i scenarija. Sa druge strane, voleo bih da se oprobam i sa nekim drugim ljudima. Ako neko ima scenario za film i voleo bi da ga ja režiram, slobodno neka me pozove. Mislim da je dobra stvar da i sam izlazim iz sopstvene zone komfora i da se kreativno rvam sa drugim autorima.
Kako ti se čini domaći film poslednjih nekoliko godina? Šta je ono dobro što se dešava, a šta treba još da se menja i da se ispravlja?
Previše sam nov da bih imao konstruktivan odgovor na ovo pitanje. Dobra stvar je što se pojavljuju novi glasovi. Loša stvar je što još uvek nismo prepoznati u svetu i što država ne odvaja dovoljno sredstava za film. Stvar je mnogo komplikovana i još uvek učim o tome kako je tačno struktuirana ova industrija i na koji način bi mogla da se promeni na bolje.
Šta posle Jorogovana? Koji je plan za nastavak karijere?
Imam razne ideje, neke od njih su u pogonu, kao što je film o Hajducima za koji smo obezbedili jedan deo sredstava. Druge su za sad samo na papiru, a neke su još uvek samo u glavi. Nadam se da će doći red na sve.
0 Comments