ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Milica Knežević: Treba da živimo svoje snove, a ne samo da ih sanjamo

Sa Milicom Knežević o svakodnevici, problemima i stereotipima sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom
Piše: Iva Hadnađ

20. August 2020

Život Milce Knežević iz Zrenjanina izmenio se nakon povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila kada je ona imala 15 godina. Do tada se Milica profesionalno bavila odbojkom i planirala ozbiljnu karijeru. Već šest godina na svom blogu – Izaberi da živiš, Milica piše o putovanjima i svojim iskustvima na studijama u Americi, sportu koji je njena velika strast, ali i o problemima sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom. Provela je jedan semestar na Univerzitetu u Dejtonu, a sada radi na poziciji Test Developera u holandskoj firmi. Trudi se da iskoristi život najbolje što može, da radi ono što voli i da invaliditet ne bude ono je definiše kao osobu. Kroz bavljenje društvenim aktivizmom, za šta je dobila nagradu Exit fondacije – Youth Heroes, Milica inspiriše i osnažuje mnoge. Sa njom smo razgovarali o obrazovanju, bavljenju ekstremnim sportovima, ali i o poteškoćama sa kojima se susreće.

Koji su najčešći stereotipi i predrasude društva o osobama sa invaliditetom i na koji način ih možemo prevazići?

Susretala sam se i susrećem se sa predrasudama skoro svaki dan. Generalno se moj invaliditet vezuje za kolica, kao za nešto što je najvidljivije kad me neko sretne na ulici. Jedna od predrasuda o meni kao osobi sa invaliditetom bila je da sam manje pametna zato što koristim kolica. To je totalni apsurd – kolica su mi samo prevozno sredstvo, nešto što mi pomaže da se krećem i nemaju nikakve veze sa mojom inteligencijom. Dosta puta sam bila u situaciji da se ljudi iznenade kada dođem na ispit – jao pa ti si naučila. Naravno da jesam, došla sam da položim ispit kao bilo koji drugi student. Drugi stereotip je da osobe sa invaliditetom ne žele da izlaze iz kuće. Naravno da postoje neke osobe invaliditetom koje više vremena vole da provode kod kuće, kao to je što slučaj sa ljudima bez invaliditeta.  Ipak, manji je broj osoba sa invaliditetom na ulicama zato što nam je gotovo sve nepristupačno i u većini slučajeva, ako nemaš nekog da ti pomogne – ti prosto ne možeš da izađeš iz kuće.

Mislim da je za prevazilaženje ovih i drugih stereotipa važno da se ljudi informišu o osobama sa invaliditetom. Ljudi koji nisu dovoljno informisani, smatraju da je invaliditet nešto najgore što može da ti se dogodi i da si ti samim tim manje vredna osoba i ne zaslužuješ život kao neko drugi ko nema invaliditet. Važno je da se promeni svest ljudi, jer ona utiče na sve drugo. Ako te osoba ne smatra dovoljno vrednom, onda neće razumeti ni tvoje potrebe. Treba da se priča o tome, osobe sa invaliditetom treba da pričaju o svom životu, iskustvima i problemima. Na problem ne treba ćutati jer se tako ne rešava ništa.

Zašto je važno da se termin ,,vezan/a za kolica” izbaci iz upotrebe?

Ljudi često ne smatraju terminologiju za nešto što je bitno – da li ću nešto reći ovako ili onako, da li ću se na pogrdan način našaliti na temu koja nekog može da uvredi. Ovakve stvari su nam se uvrstile u svakodnevni govor. Ovo ne treba da bude nešto dopustivo, nešto što se ne menja, jer naš svakodnevni govor i upotreba određene terminologije utiču na svest ljudi i potencijalnu diskriminaciju. Što se samih kolica tiče i uopšte bilo kakvog vidljivog pomagala – ljudi imaju strašne predrasude o pomagalima, koja zapravo osobama sa invaliditetom olakšavaju ili omogućavaju život. Ja da ne koristim kolica, ne bih mogla da mrdnem nigde.

Dobitnica si nagrade Exit fondacije – Youth heroes iz oblasti društvenog aktivizma. Šta je ono što tebe pokreće da se baviš društvenim aktivizmom?

Mislim da me je suočavanje sa svim predrasudama i problemima nakon moje povrede navelo na to da utičem na promenu određenih stvari – prvenstveno zbog sebe. Vremenom sam shvatila da su moji problemi i problemi drugih ljudi i da rešavanje čak i male stvari ima veliki značaj za celo društvo. Smatram da aktivizmom može da se bavi svako od nas, da doprinese nekoj pozitivnoj promeni u svom okruženju, pa makar i u svojoj ulici. Da se svako pomalo potrudi ovaj svet bi bio mnogo bolje mesto.

Kako osnažiti mlade ljude koji imaju neku vrstu hendikepa?

Važno je da ljudi sa invaliditetom podele svoju priču, probleme, iskustva. Moji problemi kao osobe sa invaliditetom su najmanje vezani za sam invaliditet. Više su vezani za nerazumenje društva, nepristupačnost, nepoštovanje zakona, nepostojanje podrške. Moja priča može da bude podsticaj nekome, ali bi svakako veći podsticaj bilo sistemsko rešavanje mnogih stvari. Meni su posebnu podršku davali moja porodica i prijatelji koji su me ohrabrivali da prevaziđem prepreke koje mi, u stvari, društvo nameće.

Zasto postoje predrasude o emotivnom zivotu osoba sa invaliditetom i kako se ti boriš protiv  njih?

Zato što ljudi ne poznaju invaliditet dovoljno, plaše se da pitaju. Invaliditet može da se desi bilo kome, ne morate da se rodite sa njim.Nerazumevanje za ljude drugačije od sebe dovodi do predrasuda. Sa svojim verenikom sam jako dugo, još od pre povrede. Susretali smo se sa različitim komentarima, neprimerenim pitanjima, zaključcima koji su totalno besmisleni. Često se osobe sa hendikepom vide kao aseksualne osobe koje nemaju potrebu za ljubavlju, za dodirom, nežnošću – što je apsurdno. Invaliditet nema nikakve veze sa tvojim emocijama ili osećanjima. Čest je i stereotip da ako imaš invaliditet obavezno mora da ima i tvoj partner – invaliditet nema veze sa tim u koga ćeš se ti zaljubiti. Važno je kakva je ta osoba, kako se osećam u njenom društvu, kako se ponaša prema meni, da li smo na istoj talasnoj dužini.

Na svom blogu nedavno si napisala članak o nepristupačnosti  turističkih atrakcija Srbije osobama sa invaliditetom. Na koji način se tvoja putovanja razlikuju od putovanja drugih ljudi? Da li se razlikuju?

Ja sam dosta putovala van Srbije, u zemlje koje su uređene i u kojima sistem funkcioniše i moje putovanje u te zemlje nije se razlikovalo od  putovanja bilo koje druge osobe. Svesna situacije u Srbiji, kada je krenula cela situacija sa virusom, odlučila sam da obiđem neke turističke organizacije. Želela sam da istražim Srbiju, ali i pristupačnost turističkih atrakcija. Mislila sam da bi moje iskustvo značilo i drugima kojima je pristupačnost za putovanja bitna. Nažalost, te informacije skoro da nigde ne postoje – ni na sajtovima turističkih organizacija, privatnih organizacija, ili bilo kojih organizacija u vezi sa turizmom. Kada je reč o organizaciji mog  putovanja trudim se da istražim na internetu, koliko je to moguće i napravim spisak sa mestima koja želim da vidim. Moja putovanja se u tom smislu razlikuju jer mi je potrebno više vremena da logistički istražim, nađem najbolju moguću opciju.

Kako izgleda tvoja poseta ustanovama kulture?

Postoje ustanove kulture koje razmišljaju o pristupačnosti, ali je, nažalost, većina nepristupačna. Dešava se i da se postave neke improvizovane rampe za kolica, samo da bi se reklo – eto, mi imamo rampu, koja je, pritom, neupotrebljiva. Često se stvari urade čisto da se ispoštuje zakonska regulativa ili da bi se potencirala ta neka humanost. Problem je što prvenstveno državne institucije nisu pristupačne, pa tek onda sve ostalo.

Izborila si se za izgradnju lifta na Tehničkom fakultetu u Zrenjaninu koji si završila kao odličan student. Koliko su javne ustanove uopšte dostupne osobama sa invaliditetom?

Užasno su nepristupčne. Lično smatram da je pristupačnost obrazovnih ustanova veoma važna. Situacija je katastrofalna – od vrtića, osnovnih škola, srednjih škola, fakulteta. Uprkos izuzetnoj važnosti obrazovanja, pristupačnost je loša u obrazovnim ustanovama. Sve se svodi na to da ste vi prepušteni sami sebi, porodici, kolegama…koji pronalaze različite načine da vam pomognu da prisustvujete nastavi. Imala sam sreće da sam završila osnovnu školu pre povrede, međutim, srednju školu sam morala da završavam vanredno. Prosto, nije bilo šanse da putujem 30km svaki dan, penjem se ogromnim stepenicama, da nalazim ko će da me vozi, da me čeka, da me vraća, jer je javni prevoz takođe neprilagođen osobama sa hendikepom. Imala sam problem jer sam sve morala sama da učim i smatram da sam izgubila mnogo znanja školovanjem od kuće. Bila sam uskraćena da učestvujem na raznim takmičenjima kao vandredni učenik, uskraćena za vreme za društvom, a socijalizacija je važna za mladu osobu. Sve to samo zato što koristim kolica.

Na fakultetu me je, nažalost, dočekalo sve isto. Pre prijemnog sam otišla na fakultet i smatrala da je njihova obaveza da mi omoguće prisustvo predavanjima i ispitima – međutim, to se nije desilo. Išla sam na predavanja zahvaljujući pomoći verenika i kolega koji su me teglili uz stepenice. To nije način na koji stvari treba da funkcionišu – šta da tako moraju da nose svakog studenta na predavanja?

Na društvenim mrežama pisala sam o poteškoćama sa kojima sam se svakodnevno susretala na fakultetu da izbacim iz sebe sav bes koji sam osećala. Naišla sam na podršku ljudi i medija – medijski pritisak je doprineo da se problem pristupačnosti delimično reši na mom fakultetu. Iako je trebalo tri godine da se sve reši, na fakultetu je izgrađen lift, amfiteatar je prilagođen i urađen je jedan toalet u prizemlju. Ovo je primer da se pristupačna obrazovna ustanova može izgraditi. Žalosno je jedino što kao pojedinac moraš da moliš i oslanjaš se na podršku medija da bi imao pravo na obrazovanje.

Dobila si stipendiju i provela jedan semester u Dejtonu, u Americi. Kakva su tvoja iskustva – da li se Srbija treba ugledati na Ameriku kada je u pitanju podrška studentima sa invaliditetom, pristupacnost fakultetu?

Srbija treba da se ugleda na mnoge države koje vode računa o građanima sa invaliditetom. Moje iskustvo je, sticajem okolnosti, bilo vezano za Ameriku i tamo sam imala sisteme podrške za koje nisam mogla da zamislim da postoje. Amerika mi je bila pokazatelj kako može da bude i koliko sam ja zaista slobodna i običan građanin kada imam jednaka prava kao svi. Tamo sam imala priliku da upoznam studente sa najrazličitijim invaliditetima i stepenima invalidnosti koji bez prepreka funkcionišu jer je fakultet tu , u službi njima.

U kojoj meri su osobe sa invaliditetom diskriminisane pri pronalaženju posla?

Moj put do zapošljavanja nije bio težak jer nakon svega što sam uspela da uradim logičan sled je bio da pronađem posao. Završila sam osnovne studije u oblasti softverskog inženjerstva, a trenutno sam na IT master studijama. Zaposlila sam se u jednoj holandskoj firmi gde radim na poziciji Test Developer. Ako izuzmemo moj primer, zapošljavanje osoba sa invaliditetom je teško i puno problema, predrasuda i diskriminacije. Znam mnogo kvalitetnih fakultetski obrazovanih osoba koje ne dobijaju priliku za posao jer ih upravo zbog invaliditeta odbijaju.

Ti si se oprobala u različitim (čak i ekstremnim) sportovima ­– veslanju, vožnji kajakom, trčanju polumaratona, ronjenju, ragbiju, odbojci , pa i skakanju tandem padobranom. Da li te bavljenje sportom osnažuje i motiviše?

Mislim da sam ceo život bila u nekom sportu. Pre nezgode sam aktivno trenirala odbojku i to sam videla kao svoju karijeru. Međutim, nakon povrede je bilo jasno da više ne mogu da se time bavim. Ipak sam i dalje imala želju da budem aktivna i da se bavim sportom. Aktivan život je posebno važan za osobe sa invaliditetom, naročito kada provodite najveći deo vremena u kolicima, a ljudsko telo nije stvoreno da sedi. Sportom može da se bavi bilo ko jer je lako prilagodljiv osobama sa hendikepom. Mi imamo sjajne, uspešne paraolimpijce, ali je i rekreativan sport važan za sve ljude.

Videla sam na tvom Instagram profilu da si deo TED organizacije. Ispricaj mi nešto više o tome.

Bila sam govornik na jednom od njihovih događaja u Beogradu. Moj govor na TEDx-u je moj prvi javni govor ikada. Iako nisam stidljiva osoba, imala sam tremu od javnog nastupa. Kada sam dobila poziv od njih, bila sam pozitivno iznanađena. Naučila sam mnogo o javnom nastupu i to mi je pomoglo da prevaziđem taj strah, upoznala sam inspirativne ljude i dobila priliku da se moja priča čuje.

Na koji način je povreda promenila  tvoj pogled na život, na ljude?

Za ovakve povrede nikada u životu ne možete da budete spremni. Povreda mi je pokazala da život može da ti se promeni u sekundi. Takođe, ne mora da postoji razlog zašto se to baš tebi dogodilo. Nakon povrede sam morala naglo da odrastem i da se suočim se problemima koje moji vršnjaci tada nisu imali. Trudim se da iskoristim život najbolje što mogu, da radim ono što volim i da moj invaliditet ne bude ono što me definiše kao osobu.

Koja je tvoja poruka mladima sa invaliditetom i mladima koji su demotivisani ili uplašeni?

Prepreke će uvek postojati i skroz je okej da se bojiš, svi mi imamo neke strahove, ma koliko nam delovalo da nekom drugom ide lakše i da se ne plaši ničega. Realnost nije takva. Treba da živimo svoje snove – ne samo da ih sanjamo, nego da radimo na tome da ih ostvarimo, jer, nismo ni svesni šta sve možemo da uradimo.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *