Milica Vrzić je mlada glumica iz Beograda. Svoj glumački put započela je sa devet godina u školi glume „Studio Centar“ u Beogradu, što je za nju predstavilo prekretnicu koja glumu više nije svrstavala u hobi – već je predstavljala nešto čime istinski želi da se bavi. U četvrtoj godini srednje škole odlazi na razmenu i srednje obrazovanje završava u Kaliforniji, nakon čega upisuje studije glume i pozorišta na Loyola Marymount Univerzitetu u Los Anđelesu. Angažovanjem u raznim predstavama i kratkim filmovima dobila je nominaciju u kategoriji najbolje glumice na nivou univerziteta na Kennedy Center festivalu. Kaže da je u društvu svi znaju kao lika koji uvek citira domaću kinematografiju – budući da je na tome odrasla u danima kada je najbolji način za dolaženje do filmova bio kupovina DVD-ova. Inspirišu je jake žene koje se maestralno transformišu iz uloge u ulogu i ljudi sa dosta glumačkog iskustva – gde su Branka Katić, Milena Dravić, Vesna Trivalić, Nikol Kidman i Vajola Dejvis među prvima.
Na koji način pamtiš svoje prve susrete sa glumom – kako je sve počelo i šta te je ka njoj privuklo ?
Milica Vrzić: Zaista sam od malena volela da nastupam – obožavala sam da se ubacim u neki lik više nego da se igram sa lutkama. Kada sam krenula da gledam španske serije, uzela bih neki lik i razvijala scenario, naravno sa sve kostimima iz maminog ormara. Na taj način sam naučila da tečno pričam španski i zamalo izludela roditelje. U školu glume sam krenula kada sam imala devet godina, pre svega iz radoznalosti. Počela sam kod Nenada Radovića, pa nastavila u Studio Centru – tamo sam najviše boravila. Ne znam šta me je tačno privuklo, ali mislim da mala deca uvek pamte osećaj koji im nešto pruža – sećam se da sam sa svakog časa izlazila puna energije i poleta.
Kako si saznala da je gluma tvoj životni poziv?
Nadovezala bih se na prethodno pitanje – mislim da taj osećaj jednostavno nikada nije prestao. Kako sam postajala starija, počela sam da shvatam da mi gluma nekako ide sa lakoćom i da je u pitanju tako jedinstven poziv, koji nema nikakvu formulu. Ljude koje bih upoznala kroz glumu su me uvek inspirisali i pokretali. Svaki projekat nosi svoju priču, a ja sam neko ko treba da bude provodnik određenog lika, emocije, priče ili ideje. Da bih to uspela, moram mnogo da se obrazujem i istražujem – zato mislim da ne možeš nikada da postaneš toliko dobar da bi mogao da isključiš mozak. Gluma te uvek izaziva, a ti elementi su meni izuzetno bitni.
Šta bi izdvojila kao najbolji osećaj kada je u pitanju bavljenje stvaralaštvom, odnosno glumačkom umetnošću?
Definitvno se osećam u potpunosti živom – bićem koje je svesno svega, a opet se prepušta momentu. Pored toga, izdvojila bih i kolektiv sa kojim sarađujem, jer postoje neki momenti kada osećaš da stvaraš na licu mesta sa drugim ljudima što je neprocenjivo. U moru nepredvidivosti koje ova profesija nosi, događaji koji se dese kada najmanje očekuješ su toliko značajni da prevagnu u odnosu na sve loše stvari.
Odakle crpiš inspiraciju za rad – da li se ona menjala vremenom?
Inspiraciju najviše crpim kroz ljude koje upoznajem kako u glumačkom, tako i u privatnom životu. U radu me inspirišu ljudi koji su skromni i inovativni – ljudi koji imaju drugačija interesovanja i koji vole da se druže. Kada se ne osećam inspirisano, obraćam pažnju na ljude koje srećem u svakodnevnom životu i zapravo se podsetim koliko su svi zanimljivi. Tako i kada dobijem ulogu, odmah mi na pamet padne neko koga poznajem, svesno ili nesvesno.
Šta je za tebe najteža stvar sa kojom se suočavaš u glumačkoj profesiji?
Često se osećam kao da se ništa ne dešava, a da ja nisam sigurna šta po tom pitanju treba da uradim. Sklona sam tome da se ne prepuštam mnogo situaciji, a u glumi nije uvek tako. Treba se truditi, ali isto tako treba znati kad da pustiš da ti stvari dođu same – da te potraže. U Americi mi se pogotovo čini da svi non-stop nešto rade i onda osećam krivicu. Činjenica jeste da treba i da uvek možeš da radiš, ali ne mora nužno da bude fokus na glumi – može da bude bilo koja druga veština ili posao.
Da li imaš tremu – kako se sa njom nosiš?
Imam, naravno, ali mislim da je to uvek ona dobra doza adrenalina. Upravo to je još jedan od razloga zašto volim ovu profesiju, iako još uvek nisam došla do pozicije gde mi je svejedno. Sa tremom se najćešće nosim tako što uradim neke fizičke vežbe ili mini meditacije – da uđem u fokus.
Kakav tip uloge bi volela da igraš u jednom momentu tokom svoje karijere?
Nešto nalik ulozi koju igra Naomi Vats u filmu „Mullholand Drive“ jer prolazi kroz dosta transformacija u jednom filmu. Uvek su mi bile zanimljive te uloge koje su kao rolerkoster, u smislu prelaza emocija i likova. Što se komedije tiče, prvo što mi pada na pamet je Vesna Trivalić i „Otvorena Vrata“ – to je neka vrsta komedije u kojoj se pronalazim i bila bi mi čast da igram tako nešto.
Koliko je različit način funkcionisanja unutar domaće i američke umetničke scene?
Samo tržište i pojam šou biznis načina razmišljanja se veoma razlikuju. Najveća razlika je to da se u Holivudu dosta razmišlja o svemu kao mini biznisu ili kompaniji – u kojoj moraš da praviš budžet, strategiju, planove, rokove… Ako ne želiš da skapiraš kako to sve funkcioniše i nemaš nekakav plan, nema mesta za tebe. Sa druge strane, ni ne postavlja se pitanje da li ćeš konstantno raditi na sebi i biti angažovan. Glumci tamo često, ukoliko ne rade, uzimaju časove ne samo glume, već apsolutno bilo čega.
Gde se vidiš u budućnosti? Da li se ta Milica razlikuje od osobe koja si danas?
Volela bih da radim na kvalitetnijim projektima i upoznajem dobre ljude – kako u Americi, tako i u Srbiji i drugim zemljama, gde god da me put nanese. U bližoj budućnosti bih, na primer, volela da budem u nekom sitkomu jer je tako nešto vrlo tipično za američko tržište, a nisam imala to iskustvo za sada. Milica u budućnosti ima iste vrednosti kao i ova ovde, samo ima više iskustva – pa možda preciznije ume da odredi šta ne želi da radi.
Autori fotografija: Ivan Grbin (naslovna), SDSU Theatre Department, LMU Theatre Department, Butrinti Summer Festival
0 Comments