U najboljoj seriji svih vremena, aka Lost, dvojica božanskih bića, tamo nekad pred kraj cele zavrzlame pričaju o ljudskoj prirodi. I dok jedan zastupa koncept da su ljudi samo pokvareni plodovi drveta jabuke i da nema poente baviti se njima, drugi im je, pak, nakolonjeniji.
– People. They come. They fight. They destroy. They corrupt. It always ends the same.
– It only ends once. Anything that happens before that is just progress.
O toj rečenici kako se samo jednom završava i kako je sve pre toga progres sam dosta razmišljao kad sam se dohvatio teme o bivšim studentskim, ali i drugim protestima portretisanim na filmu. Takođe i kad razmišljam o potencijalnom kraju ovih protesta za koje navijamo i koji se dešavaju svaki dan na ulicama, šta je ono što možemo da naučimo iz prošlosti i šta se sve desilo pre ovoga danas.
Umetnost, pogotovo domaća, je često to portretisala, što je i normalno jer česti su bili i protesti na ovim prostorima. Međutim, isto tako dok razmišljamo o svim tim filmovima i likovima koji su bili na barikadama, jedno im je zajedničko – nakon barikada su se vrlo brzo prodali, a njihovi savremenici su iskoristili priliku da naprave umetnička dela u kojima bi se sprdali na račun svega onoga što je revolucija pevala.
Tako da, praveći listu filmova o protestima iliti o likovima koji su se nalazaili u istim situacijama kao studenti danas, dođemo do toga da situacija može da bude više obeshrabrujuća nego pozitivna. S obzirom na to da svi danas želimo pozitivan ishod iz onoga što se sad dešava, a ne da izrodimo još nekolko novih političkih aktera koji će biti novi državni uhlebi koje ćemo gledati i trpeti po poličkim talk show-ima narednih 30 godina.
Otud se i treba setiti rečence iz Losta sa početka teksta, serije koja nikad nije imala veze s protestima, da je sve što je bilo i što je danas, samo progres i da uvek postoji nada da ako je danas loše, sutra će biti bolje.
Sa tim na umu, evo nekih likova iz filmova sa protestima koje verovatno i sad možemo da vidimo na ulici, samo drugačije obučene, ali i par naravoučenija koje možemo izvući iz njihovog primera.
Mnogo puta pominjani ovih dana film Darka Bajića o radio voditelju koji jaše sam jer ne igra po tuđim pravilima. Mnogi su želeli da budu upravo taj lik, a onda se radio formatirao i ugasio i sad razni lajavi padavičari mogu samo da sanjaju kako krstare ulicama i pale vatru da bi prizvali kišu. Kraj filma naslućuje da svako ima svoju cenu i da će i Crnog primiriti, dati mu prostora da laje, ali vezanog na lancu i, naravno, skratiti mu krila. Postaće nešto kao državni galamdžija. Naravoučenije je – samo pažljivo s kojim đavolima se tikve sade.
Još jedan od filmova koji se često citira ovih dana, iako je snimljen pre 40 godina, a radnja mu se dešava pre skoro 60. Valjda zato što se čeka već mesecima da na TV-u taj koji treba, izađe i kaže studenti su u pravu, i evo, ova 4 zahteva su stvarno ispunjena. U filmu do toga dođe. Ipak, našeg glavnog lika zabole za sve to jer njega pre studentskih zahteva zanimaju noge, grudi i zadnjica bibliotekarke, komšinice i pekarke. Što se tiče studenata i njihovih problema i izazova, oni su predstavljeni u vidu Cileta, studenta koji se na kraju obrije i ošiša i tako, valjda, pridruži normama tadašnjeg društva. Naravoučenije za danas – kad vam jednom ispune zahteve, studenti, nemojte da se šišate.
Ipak, ako govorimo o ultimativnom 68-aškom filmu onda ne treba da idemo dalje od potcenjenog filma Gorana Markovića iz 1985. godine. U filmu gotovo da nema pozitivnih lkova, i reditelj kao da je rešio da se obračuna sa svim vrstama propalih (ako drugačiji postoje) 68-ša. Tu je prvo glavni junak koji živi u svom svetu na račun stare slave, jureći srednjoškolke i pričajući im kako je on nekad bio faca. Njegova bivša žena živi i dalje po principima te revolucije, zbog čega je predstavljena kao rigidni lik koji se ne smeje i nije srećan. Jedan ortak je postao, naravno, DB iako je bio zakleti ACAB, a drugi je sitni muljator i gospodar otpada. I svi oni takvi, potpune su ljudske šklopocije i propast, ali nisu ni do kolena novoj eliti kapitalista koja će doći i pojesti ih za doručak, kako u filmu i biva. Naravoučenije – šta god se desilo u protestima, nemojte da idete okolo i pričate kako ste bili kul i najbolji jer čim to izgovorite, znajte da niste.
Protesti devedesetih su ovekovečeni u nekolicini filmova svakakvih kvaliteta i količine mraka. Kao i same devedesete. Iako sam mogao da pomenem ovde i Ubistvo s predumišljajem ili Tamna je noć, kao filmove u kojima studenti šetaju boreći se protiv državne represije, ali i rata koji se dešava stotinak kilometara od njih, iliti što bi Bajaga rekao prostim rečnikom sa one strane reke, još jedan film Gorana Markovića, Kordon, se pozabavio drugom stranom. U jedan kombi je strpao nekoliko policajaca koji su tu da bi razbili proteste. U filmu sa nekoliko dobrih uloga, trebalo je da vidimo kakvog su soja i kova svi ti likovi koji neće prezati da dignu pendrek na vas kad stigne naredba i da li se u njima budi neka vrsta savesti kad do toga dođe. Naravoučenije filma za današnje vreme je da nisu svi policajci loši. Neki su i zli. Šalim se, šalim se, šaaaalim seeee.
Fokusirali smo se na masovne proteste na ulicama pa smo zanemarili one pojedinačne, kojih ima kako na filmu, tako i u životu, pogotovo danas, po malim mestima u kojima je većinsko stanovništvo zavedeno, omađijano ili zastrašeno. Otud je poslednji film Srdana Golubovića o naslovnom ocu, kog tumači Goran Bogdan, koji je krenuo pešaka preko cele zemlje da bi protestovao što su mu sudski oteli decu. Film svakako ima konekcije sa današnjim vesnozmijanačkim šetnjama preko zemlje Srbije da bi se izvojevala pravda. Ako se neko od nas pita šta on sam može da uradi, ovaj film može da bude pokazna vežba. I, da, jeste film rađen po istinitom događaju koji se, koliko sam nešto čuo, nije završio baš najbolje, ali nećemo sad o tome, i posmatramo sve ovo samo kao filmsku priču, a naravoučenije je da je istrajnost sve što je potrebno u ovim situacijama.
0 Comments