ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Scene iz svetlostne kutije – umetnost Milice Dukić

Milica Dukić: ''Jednom prilikom, kako je prostor u kome su bili izloženi bio prirodno osvetljen, zatičem da svetlost pada na delove lica jednog rada, i primećujem da se deo fotografije preslikava na njeno naličje. To je bio začetak ideje o potencijalnim svetlosnim kutijama.''

24. December 2019

Milica Dukić je umetnica iz Novog Sada čiji izraz predstavlja sudar jedne stare tehnike sa novom tehnologijom. Osim samostalnog umetničkog rada, već okvirno 4 godine Milica ima značajnu ulogu u delatnostima galerije Šok zadruga u Novom Sadu. Radovi koje izrađuje inspirisani su scenama iz kultnih filmova kao i ljudima iz svakodnevice, na čijim portretima ona tka svoju priču. Osnova rada jeste fotografija, ali ona potpuno promeni svoj prvobitan izgled nakon Miličine intervencije. Kako bi naglasila sopstveni osećaj izazvan određenom filmskom scenom ili doživljaj neke osobe, Milica na platnu odštampane fotografije pravi crtež iglom i koncem, gradeći vez. Osim ove stare tehnike ulepšavanja tkanine, umetnica uvodi u rad LED sijalice i otkriva dva načina posmatranja istog prizora. Kako i zbog čega su određene scene smeštene u svetlosne kutije, Milica Dukić priča za Oblakoder.

Završila si dva mastera nakon osnovnih studija slikarstva na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Kako su se razlikovali ovi stepeni studija i čemu je svaki od njih doprineo?

Povod za odlazak na master, kao i prethodno na osnovne studije, bio je izmeštanje iz jedne manje sredine, mog rodnog grada Kraljeva, u drugu, manje poznatu – Novi Sad. Prvi master slikarstva na novosadskoj Akademiji značio je da još ozbiljnije uđem u pitanje razloga zašto se bavim time čime se bavim. Dok je iskreni razlog upisivanja drugog mastera iz oblasti crtanja, bio da se zadržim duže u Novom Sadu, gradu koji prepoznajem kao najdraži za boravak. U međuvremenu počinjem da sarađujem sa Šok zadrugom.  Prethodno nisam ni slutila da ću ići na dva mastera, ali su mi na kraju veoma značili za moj razvoj. Zanimljivo je što tek tada shvatam koliko su istraživački pristup, tekstualna obrazlaganja i vođenja dnevnika rada ključni u umetničkom procesu – da bi on kao takav bio potpun.

Milica Dukić pri poseti Venecijanskom Bijenalu 2017

Boravak na umetničkoj rezidenciji u Švajcarskoj je došao nakon studija, kako funkcioniše jedan takav projekat?

Nakon studija, odlučujem da se prijavim na dugoročni volonterski program koji se zove EVS (Evropski volonterski servis) koji pruža mogućnost mladima do 30 godina da iskuse boravak u inostranstvu, u trajanju od 2 do 12 meseci. Imala sam neverovatnu sreću jer pronalazim program baš u mojoj struci. Prolazim uspešno selekciju i provodim neverovatnih 11 meseci u malom mestu Hasliberg Goldern u centralnom delu Švajcarske, gde se nalazi specifična škola Ecole d Humanté. Oni me goste kao volonterku sa statusom – umetnica na rezidenciji. Moj zadatak je bio da dodatno motivišem mlade da se bave umetnošću, predavala sam par kurseva (npr. zainteresovanoj grupi držala sam časove veza ili crtanja). Glavni zadatak je bio da radim na svojim radovima. Bila je to za mene neka vrsta rehabilitacije – kako skoro godinu dana nisam razmišljala o životnim troškovima, već samo o umetnosti, što rezultira novim pomacima i promišljanima u mojoj praksi. Ovo iskustvo mi isto govori da promenom sredine i prilagođavanjem na novu, izmeštamo se iz zone komfora, što čini da naša kreativnost dođe do izražaja. Takođe, akcenat projekta je na interkulturalnosti, na upoznavanju druge kulture, zemlje, ljudi. Sasvim jedno divno iskustvo, koje me je dosta osnažilo za dalje.

Izložba ,,Pismo ili glava”, RK Centar, Hasliberg Goldern, Švajcarska, 2017

Šta su pretežno bili motivi u tvom slikanju i kakve procese si razvijala tokom studija?

Najveći cilj mi je bio da krajnje iskreno pristupam svom radu. Kao studentkinja sam uvek osećala neku vrstu nezadovoljstva jer sam mislila da nemam tu težinu ili zrelost da bih nešto iznedrila. Profesori su znali da sam konstantno u preispitivanju, ali su bili zadovoljni što i kroz te faze ipak nešto produkujem. Zanimljivo je što tokom tih procesa gotovo da nikada ne shvatam šta tačno radim, ali mi kasnije bude jasno zašto je neka faza kao takva postojala. Ima nešto fantastično u tome. Neko to naziva filterom. Ovaj rad (fotografija ispod) je nastao u periodu gubitka ljudi iz blizine, koji su iznenada preminuli u kratkom vremenskom periodu. Radim slike, ali one naprosto postaju crne. To je bio i nagli prekid za mene sa prethodno vrlo kolorističnom paletom, pred sam kraj osnovnih studija. Seriju nazivam Bol je crn. Kasnije upisujem master koji na mene deluje i lekovito – jer kako u radu na tim tamnim slikama uključujem vez, otkrivam da svi oni imaju naličje koje je krajnje drugačije, jasno, apstraktno i svetlo. Paralelno dok radim lice rada stvaram i njegovo naličje, koje dobija pozitivnu konotaciju za mene. Otkrivam da je put iz tame u svetlo odmah tu i predstavlja samo stvar naše odluke – sa koje strane ćemo posmatrati stvari. Otkriće naličja slika mi je otvorilo novo vizuelno rešenje istovremene predstave pozitivnog i negativnog, svesnog i podsvesnog i drugih dualnosti… Tako nastaje serija Naličja – o ljudima, kao rezultat prvog mastera.

Rad iz serije ,,Bol je crn”, sa nazivom ,,Ja hoću da živim, idemo kući.”, 40 x 45 cm, uljane boje i vez na platnu, 2012

U kom trenutku krećeš da izlaziš iz slikarske tehnike i dolaziš do svetlosne kutije?

Desio se jedan rad iz serije Naličja- o ljudima, priča o izmišljenom susretu dva kiklopa. Realizujem rad spontano, vodim se kako znam i umem, istražujem vez kao tehniku na slikanoj tamnoj osnovi. Desio se momenat gde slučajno vidim drugu stranu ovog rada i kažem – ej, pa ovo je mnogo bolje. S jedne strane zbrka i haos, dok druga strana ispada krajnje pročišćena. Apstrakcija dobijena samo koncima za vez, koja se pojavljuje na naličju, prepoznajem da mi više prija. Postepeno izostavljam upotrebu boja (akrilnih i uljanih). Rad svodim na kombinovanje digitalne šampe fotografije  na platnu i veza.

U Švajcarskoj pravim sledeći korak – radove oslobađam od ramova i postavljam ih u  prostor, pa postaju jednako vidljivi i sa lica i sa naličja. Izložbu nazivam Pismo ili glava. Jednom prilikom, kako je prostor u kome su bili izloženi bio prirodno osvetljen, zatičem da svetlost pada na delove lica jednog rada, i primećujem da se deo fotografije preslikava na njeno naličje. To je bio začetak ideje o potencijalnim svetlosnim kutijama.

Milica sa radom ,,Susret dva kiklopa”, (naličje) ispred galerije ,,Šok zadruga” u Novom Sadu

Milica Dukić u ulozi predavača tokom rezidencijalnog boravka u Švajarkoj pri školi Ecolde d’Humanité (Haslberg Goldern)

Koji su koraci u procesu nastanka jedne svetlosne kutije, od trenutka kada izabereš scenu na kojoj ćeš intervenisati?

Proces je sledeći: odštampam fotografiju u željenoj dimenziji na platnu. Fotografiju, ili ako je u drugom slučaju zamrznut kadar iz nekog filma, uzimam za osnovu i vezem po njoj.  Vezem ne koristeći nikakav određeni bod, čak volim ‘‘moj bod‘‘ da nazivam trapavim, i, zapravo, to i nije vez, već samo prošivam platno koncem u boji, imitirajući određene površine. Ono što se dešava sa druge strane prepoznajem kao najzabavnije – jer na naličju veza dolazi do izraza spontanosti i igre nepredvidivosti. Vizuelno mi prijaju motivi čvorića, isprekidanih ili isprepletanih linija, na čistoj površini. Uloga lica poseduje više informacija. Ona je vredna, mada sviđa mi se rešenje da bude skrivena i barem na kratko vidljiva, da bi cela slika postala jasnija. Ideja da se radovi predstave u svetlosnim kutijma.

Za taj sledeći korak u pomoć pozivam kolegu i prijatelja Vladimira Ilića koji projektuje i realizuje svetlosne kutije. Zajedno dolazimo na ideju da one poseduju prekidače, tako da se svetla u nekim kutijama mogu proizvoljno aktivirati. U poslednjem radu ugrađujem senzor koji aktivira svetla kada se priđe dovoljno blizu.

Rad na slici ”Tri sestre” tokom rezidencijalnog boravka u Švajcarskoj pri školi Ecolde d’Humanité (Haslberg Goldern)

Da li su filmske scene koje izdvajaš međusobno povezane i zašto biraš baš njih?

U slučaju serije radova Filmska slika i stvarnost inspiraciju do sada više pronalazim u evropskim filmovima. A odabir scena je uvek dolazio krajnje spontano. Nešto me zaintrigira, da li u samoj kompoziciji kadra, priči koja je iza, ili priči koja stoji iza celog filma. Ponekad samo ispratim intuiciju koja me navodi da uradim rad prema određenoj sceni, i onda prilikom realizacije razmišljam više o tom filmu i kadru. Do sada sam realizovala do dvadesetak radova te serije, od 2015. godine. Svega četiri trenutno jesu u svetlosnim kutijama koje dodatno odaju utisak ekrana. Drago mi je što zahvaljujući jednom od njih (rad iz filma ”Slatki film” za vreme grupne izložbe Male pokretne forme u galeriji SULUV, Novi Sad) započinjemo razgovor na temu mog rada, što se pretvara u naš intervju.

”Slatki film”(kadar iz istoimenog filma Dušana Makavejeva) iz serije ”Filmska slika i stvarnost” 45x62cm ,,Bijenale akvarela”, Savremena galerija Zrenjanin, 2019

Treća nit koju prati tvoj rad predstavlja portrete, o kakvoj se grupi ljudi radi?

Nakon Švajcarske, boravim u Grčkoj, tamo sam na kraćoj rezidenciji, gde počinjem da se više interesujem za tematiku kostima i maski. Nailazim na otvoreni konkurs Inkluzivne galerije u Novom Sadu koji dodeljuje tri novčane nagrade za produkciju novih radova iz oblasti savremene umetnosti, a koji bi bili inkluzivni. Apliciram sa idejom za izložbu ”Ako bismo svi stavili maske…” (radovi sa naslovne fotografije) i dobijam nagradu koja mi  omogućuje realizaciju prvih svetlosnih kutija. Ta izložba mi je posebno draga jer je sačinjavaju portreti osoba sa invaliditetom pod maskama, koje sam bila u prilici da fotografiišem pre par godina tokom volontiranja pri radnom centru škole Milan Petrović.

Svetlosne kutije – radovi Milice Dukić, Šok zadruga

Za sada, radim naizmenično na tri serije: Ako bismo svi stavili maske…, Filmska slika i stvarnost,  i treća koja ima naziv Pismo ili glava, a tiče se portreta individua – na primer akrobatkinje u cirkusu,  Romske figure koja sakuplja sekundarne sirovine, ili mladića, svršenog studenta, koji sedi zapitan nad svojom budućnošću u Srbiji. Oni predstavljaju veće formate, vidljive sa lica i naličja, i predstavljaju se u prostoru tako da vise sa tavanice. U tim slučajevima, ja sam autorka fotografija, portreta osoba, a realnost koju živimo me inspiriše.

Fotografije: Nemanja Milenković, Nikola Dimitrijević, privatna kolekcija Milice Dukić

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *