Ova 2024. godina je možda bila ta godina kad sam i najviše puta čuo onu rečenicu od prijatelja, kolega i slučajnih uličnih prolaznika – Ja odustajem od srpskog filma. Začudo, ove godine, možda i po prvi put u svom životu, ja mogu da napravim listu od top 5 domaćih filmova, i to ne da ih sastavim po sistemu evo, ovo je bilo u prethodnih 12 meseci ili daj šta daš, nego ovo je pet solidnih (ka odličnim) ostvarenja, kojima sam tokom ove godine posvećivao pažnje kako u tekstovima i podkastima, tako i u razgovorima i smaranjima onih malopre pomenutih slučajnih prolaznika.
Da, još uvek nemamo scenu, pravac, ni temu. Ovi filmovi zajedno retko šta imaju zajedničko, pa ne očekujem da će se u skorije vreme pojaviti novi srpski talas, poput rumunskog ili grčkog, ali ono što je sigurno, postoje autori koji se trude da odjebu uticaje sponozora, producenata i zaostavštine koja sa sobom nosi koncept ajde, glumac, kaži nešto smešno.
Naravno, ovi što i dalje ne gledaju domaće filmove u 2024. godini su imali dovoljno razloga da tako i nastave, i ne zameram im previše. I dalje postoji pakao srpskog Netfliksa iliti Apolona, na koji odlaze mladi autori pod parolom bolje da radimo nego da ne radimo, na kom isporučuju izdanja kojih ih je, siguran sam, pomalo sramota, kao i nekoliko polu(ne)uspešnih bioskopskih hitova koji su, naravno, premontirane serije, pa sve zavisi od vičnosti reditelja i montažera da to dobro ili makar pristojno urade. I tu je, sad ga već možemo nazvati žanr filmova – Rade Ćosić filmovi, u kojima ovaj glumac u ulozi alfe i omege cele produkcije pokušava da pravi komercijalne bioskopske komedije, koje su, verujem, samo njemu smešne.
I da, do kraja godine je ostalo da pogledamo i film Pored Nas, treći deo trilogije Stevana Filipovića sa onim njegovim odeljenjem koje šalje u avanture od nemila do nedraga. Iako navijam da ovaj film uspe, ipak sam i pomalo skeptičan oko toga da li bi završio na listi iznad ovih 5 filmova. Tako da, ako sam pogrešio, nadoknadićemo Filipoviću sledeće godine.
E sad, kad sam to izbacio iz sebe, da pređemo na listu, s tim što, pre nego odmotamo Top 5, vratićemo se na…
Utisak koji nije na listi
U ovom delu ćemo predstaviti regionalne filmove od kojih su neki i regionalne koprodukcije, pa su mogle i lagano da se nađu na listi. Ali hajde, nisam hteo da narušvam ovaj koncept, a i da ne budem klasičan Srbin koji napada teritorijalni integritet regionalne produkcije nazivajući nešto domaćim filmom.
Pa je tako sjajni crnogorski autor Ivan Marinović početkom godine izbacio sjajnu crnohumornu komediju Živi i zdravi o jednoj svadbi iz pakla, u kojoj sve što treba da pođe naopako će poći naopako, a u sredini je jedna žena koja ne zna šta želi, ali vrlo dobro zna šta ne želi, a to je da se uda.
Iz Makedonije stiže Domaćinstvo za početnike Gorana Stolevskog, u kom pratimo put jedne LGBTQ kuće pune prijatelja, koji iz svakog sata u sat i dana u dan postaju porodica koja se pazi i čuva međusobno. Pored kultne rumunske glumice Anamarije Marinke, kao i nekolicine regionalnih glumaca (Sara Klimoska, Vladimir Tintor), muzika za film je sastavljena od naših hitova poput Sare Jo, Nataše Bekvalac i Konstrakte.
Moramo da pomenemo i hrvatski kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, koji je dobio nagradu u Kanu i koji u svojih 10 minuta upakuje radnju, par glumačkih bravura, tvist i poruku. Nešto što mnogi u jednom celovečernjem filmu ne uspeju (a ni kroz celu karijeru).
5. Volja Sinovljeva
Apsolutni spektakl koji se čekao sedam godina, Volja sinovljeva Nemanje Ćeranića, postapokaliptični cyber punk, pardon, guslarski film koji izgleda kao nešto što nikad nismo videli kod nas. Pobesneli Maks sreće samurajski ep, koji onda sreće narodno predanje Filipa Višnjića, sa Igorom Benčinom u glavnoj ulozi, je nešto što je sa svim svojim manama domaći zadatak za srpski i regionalni komercijalni film, a nadamo se i početak drugačijeg filma i drugačije produkcije ovdašnjih prostora. Sama priča, scene borbe, omaži i glumački podvizi su za isticanje, ali pre svega, želja, energija i ambicija autora su ono što odnosi pobedu u ovom filmu i tera nas da gledamo i preporučujemo.
4. Jorgovani
Da, ovo je onaj film koji su mnogi prespavali, misleći da ih čeka neka trash glupost sa Slobodom i Bosiljčićem gde pevaju onu pesmu od Merlina i Vesne Zmijanac. Međutim, oni koji su rešili da ga pogledaju, doživeli su pravu, punokrvnu srpsku meta-komediju, koja se više oslanja na humor serije Community, nego na Mirjam i Šotru. Ali, da bi se napravila meta-komedija u Srbiji i fore koje svi mogu da razumeju, ti moraš da priđeš mejnstrimu i da se zaigraš sa njim, jer ljudi razumeju referencu na Ranjenog orla, a tek će svaki 500. posetilac bioskopa skontati fazon na račun Makavejeva ili Rakonjca. To su reditelj Siniša Cvetić i scenarista David Jakovljević dobro znali, i napravili su smešnu, pametnu i zabavnu komediju, u kojoj su neki glumci koji nisu imali prilike da glume na ovakav scenario zaista uživali. Ovo je film za koji se ne plašim u narednim godinama, jer će u nekim TV reprizama dobijati sve veći broj fanova.
3. Radnička klasa ide u pakao
Jako je čudno da u današnjem vremenu kad je sve politika, nemamo te jasne, brutalne, političke filmove sa porukom, na nivou onih starih crnotalasnih. Ili možda i nije čudno, jer bi verovatno, da postoje, doživeli sličnu sudbinu iz bunkera kao i filmovi od pre 50 godina. Otud je novi film Mladena Đorđevića pomalo i anomalija jer ima otvoren stav, proziva vlast, ali i sam narod, kog prikazuje zaluđenog između borbe za preživljavanje, protesta koji nikud ne vode i 24-časovnog emitovanja Zadruge. Pa kad u to dodamo i dolazak misterioznog stranca koji običan svet uči satanizmu i obožavanju đavola, mehur puca i ustaje kuka i motika. Kao što sam već pisao, „Radnička klasa ide u pakao” je nemilosrdan film. Strašno ciničan i bezobrazan. Baš kakvog ga zaslužujemo. Nuđenje obespravljenom, tužnom i poraženom narodu usluge Satane kao spas je nešto što smo do sad mogli da očekujemo od modernog rumunskog filma, za koji znamo da je najuzbudljiviji sa ove strane evropske kinematografije.
2. 78 dana
Iz teritorije spektakla, dosta dobrih do intrigantnih filmova, došli smo do odličnih. Prvenac rediteljke Emilije Gašić ulazi u domen found footage filma, iako se on uglavnom vezuje za žanr horora. Mada opet – gde ćeš veći horor od bombardovanja. Tri devojčice, kao i njihovi prijatelji, svaka u različitom stupnju odrastanja, imaju video-kameru kojom beleže svoje dane, igranja, probleme i svađe. I sve bi bilo najnormalnije ikad, samo što nije, jer svako malo proleću i avioni, čuju se sirene i odlazi se u podrum. I svaki put kad pomislite da bezbrižnost detinjstva pobeđuje besmisao ratovanja, shvatite da su ovi odozgo mnogo jači protivnici. I da smeh i radost mogu da te teraju da voziš dalje, ali da traume ostaju, a poslednja scena maskenbala koji se dešava godinu dana nakon rata to najbolje pokazuje, i jedna je od scena o kojima često mislim već par meseci.
1. Za danas toliko
Ako ste čitali listu najboljih filmova 2024. videli ste da je ostvarenje Marka Đorđevića i tamo na prvom mestu, a to sam i objasnio tamo u tekstu, pa izvolite pa kliknite. Što se tiče naših, lokalnih okvira, ako zanemarimo one (nebitne) priče kako je ovo vedar film u kom se ne psuje i nema nasilja (jer ja nemam ništa protiv domaćih mračnih filmova u kojima se psuje i ima nasilja), ovo je domaći film sa kojim smo svi mi zajedno doživljavali katarzu u bioskopu ove godine. Bilo da nas je bilo više stotina u punijim salama ili po desetak do pedeset u manjim, svi mi smo terali jedni druge da se smejemo, opuštamo i zavolimo ove obične ljude pune ljubavi, sreće i životne luckastosti. Kao što napisah za Jorgovane, kako se ne plašim za njihov dalji televizijski život, tako se plašim za ovaj film. Kad bude napustio bisokopske sale i bude došao pred nezainteresovanu TV publiku koja je sa telefonom u jednoj ruci i mislima o sutrašnjem poslu… Kako će oni reagovati na čupavce, vežbanje vage na kolima, pravljenje ključeva i susret kumova u Bosni koja izgleda kao Italija? Mislim, ako im se ne dopadne, ubeđivaću se i svađaću se sa njima da daju filmu drugu šansu. Za danas toliko zaslužuje barem toliko.
0 Comments