Kaže tamo Bob Dilan u jednoj od svojih najpoznatijih i najprepoznatljivijih pesama –How does it feel, To be without a home, Like a complete unknown, like a rolling stone. To A Complete Unknown se provlači kao ime novog biopika koji trenutno igra u beogradskim bioskopima, toliko i kao ideja o čuvenom kantautoru koji je koliko krio informacije o sebi, toliko i davao slike i priče kroz svoju muziku, koje su možda i važnije, više nego što bi mogla neka dosadna biografija to da ispiše.
Pa opet, film A Complete Unknown na mene je ostavio mlak do gotovo slab utisak – što zbog samo izvedbe cele ideje, tako i scenarija koji gotovo da ne postoji, već se samo oslanja na Dilanov best of pesama koji čujemo u filmu, toliko i do zaista neubedljive izvedbe Šalomea. Ja još uvek sedim u bioskopskim salama i čekam da vidim tu neku izvedbu mlađahnog Timotija koja će opravdati sve te hvalospeve o kojima slušamo. Ali hej, strpljiv sam ja, sačekaću, siguran sam da će se pojaviti u budućnosti. Jednostavno gledano, njegov Dilan je prepotentni dečkić za šamarčinu koji svaki čas može da se naduri i ode da zasvira u nekom indie pop bendu iz Bruklina. Dilana malo poznajem, ali ga zamišljam drugačije, namazanije, prevrtljivije, ubedljivog kao lika iz njegovih pesama, a ne zbunjenog kao da će da zapeva nešto od Sufjana Stivensa.
Upravo zbog toga što se i sam Dilan izdavao za lika koji izmišlja svoju biografiju, film nam ne daje nešto puno smermica o njemu, osim da je talentovan i da su ga ljudi voleli, ali reditelj Džejms Mangold odlazi u misteriju i previše, pa nam u filmu i ne nudi mnogo toga osim magnetične veze sa Džoan Baez i njegovih pesama. Film će tek početi „sa radnjom” u poslednjih pola sata kad prilazimo čuvenom Njuport Folk Festivalu ’65. kad će Dilan zasvirati na električnoj gitari i napraviti lom zbog čega će organizatori poželeti da mu iseku struju. Taj događaj je zaista jedan od najvećih mitomanskih u istoriji rokenola i trebalo je da bude centralni, možda i jedini u filmu, jer bi se sve oko njega ispričalo u pripremama za nastup i samim nastupom, a i sam film bi bio zanimljiviji i zabavniji.
Dok sam gledao film, na pamet su mi padali neki drugi naslovi, bolji i interesantniji (ili ajde, da ne kažem bolji, ali svakako meni omiljeniji) filmovi o Dilanu. Ili ne baš o njemu samom, koliko o celoj toj ideji priče o autoru, o šezdestim, o misteriji, o uspehu i jurcanju za istim, ali i propadanju. Tako da da, ovo su tri filma „o Dilanu” odnosno tehnički, samo je jedan o njemu, a ova druga dva se nastavljaju na ideju.
I’m not there
Ovo je taj film o Dilanu, mada se njegovo ime ni ne pominje, a njega glumi čak šestoro različitih glumaca. Od Hit Ledžera, preko Kristijana Bejla i Ričarda Gira, do Bena Višoua, Markusa Karla Frenklina, i sa sve Kejt Blančet. U toj lucidnoj odluci reditelja Tod Hejnsa se krije savršena odluka da prikaže raznolikost i pojavu umetnika kao što je Dilan. U 6 različitih priča pratimo ga kao glumačku zvezdu, rok stara koji bleji s Bitlsima i ostavlja folk nekim drugima, pesnika koji odgovara na pitanja, starmalo dete koje želi da bude novi Vudi Gatri, folkera koji je postao sveštenik i lika iz vesterna kog traže zbog ubistva.
Sve priče su na ovaj ili onaj način povezane sa nekim delom Dilanove karijere. Problem je što je film gotovo nemoguće pratiti ako ne znate barem ponešto i pomalo o Dilanovom životu. Priča je previše apstraktna za turiste i putnike namernike koji su okretanjem daljinskog upravljača došli do filma. I same priče nisu ujednačene i neke su bolje od drugih. Međutim, kad vidim kakve nam se gluposti serviraju u vidu biografskih filmova poslednjih 10 i više godina, ovaj film, sa svim svojim manama, predstavlja autentičnu i drugačiju vizuju koja je, pre svega, osveženje.
Inside Llewyn Davis
Luin Dejvis je folk muzičar velškog imena koji 60-ih ide od nemila do nedraga, i od kauča do kauča svojih prijatelja, bivajući siguran da je najbolji u svom poslu, a da drugi dobijaju više šanse od njega. Pritom, film režiraju braća Koen koji gotovo uvek stvaraju atmosferu kao da nešto onostrano može da se desi svakog časa. To ovde nije slučaj. Ili možda jeste, jer u nizu misterioznih ljudi koji se pojave u ovom filmu, možda su neki samo ljubomorni muževi, a možda je neki i sam đavo lično koji je došao da Luinu uzme dušu. Mada on možda duše nema, ili ju je već odavno trampio. Upravo ovaj slatkorečivi zgubidan, nesvestan svog talenta (ili nemanja istog, zavisi kako gledate na film), prenosi ideju tog kockara i muvatora kakav je Dilan bio i kakvim se predstavljao kroz svoje pesme i pojave.
Doduše, u poslednjim scenama vidimo klinca koji predstavlja samog Dilana, koji će zasvirati na bini dok naš Luin prolazi pored. U toj sceni kao da ostavlja svoju uspešnu karijeru u nekoj paralelnoj dimenziji koja prolazi pored njega. Oskar Ajzak u naslovnoj ulozi je sjajan, a pripomažu mu i Keri Maligen i Džastin Timberlejk. Ovo je jedan od najboljih filmova braće Koen, nastao dok su se još družili i pravili filmove zajedno, kao i kultni klasik koji sa svakim novim gledanjem otkriva nove detalje.
Walk Hard: The Dewey Cox Story
Da, znam, ovo je prvashodno parodija i to na film Walk the line – film o Džoniju Kešu, ali Djui Koks je mnogo više od toga, jer je on svojim parodiranjem svih rokernol priča od postanka sveta pa do danas postao „templejt za biopik” o kom stalno mislim kad ispred nas dođe novi biografski rokerski film. Pa tako Djui Koks, iako priča o Džoni Kešu, dokačiće se i priče o Elvisu, Bič Bojsima, kao i panku. U jednom momentu će zapevati i kao Dilan, protestnu folk pesmu sa kriptičnim stihovima koje mnogi ne umeju da razumeju na prvu loptu.
Džon C. Rajli je kralj koji podjednako dobro vlada blesavom komedijom i dramom. Ovde je, naravno, u ovoj prvoj kategoriji, gde se glupira za sve pare, ali i vodi kroz istoriju rokenrola sve one koji su spremni da gledaju i slušaju. Ne humor kao takav, ali osećaj za ironiju u svakodnevnom životu bitan je za razumevanje Dilanovih pesama i ličnosti, i otud ovakva komedija komunicira na pravi način u kompletnom razumevanju kompleksnosti kakvu sa sobom nosi Bob Dilan.
0 Comments