fbpx
ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Borosane - Simbol radnica u Jugoslaviji

U Salonu sa genijalnom prijateljicom – Lanom Bastašić

U Salonu smo ovog puta ugostili mladu spisateljicu Lanu Bastašić, autorku knjige „Uhvati zeca” i ovogodišnju dobitnicu BeFem nagrade za feministički obračun i genijalnu prijateljicu domaće književnosti

21. April 2020

Lana Bastašić je mlada spisateljica rođena u Zagrebu. Njen roman „Uhvati zeca“ bio je jedan od onih koji su ušli u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2018. godine. Filološki fakultet završila je u Banjaluci, a master iz kulturoloških studija odbranila je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Potom je otišla u Prag, gde je stekla međunarodni sertifikat za predavača engleskog jezika. Živela je u Barseloni, gde je zajedno sa piscem Borž Bogunjom pokrenula literarni časopis „Karn de kap“ (prevod sa katalonskog: „meso glave“ – što asocira na živu misao). Pokrenuli su 2016. i školu književnosti i kreativnog pisanja na španskom, katalonskom i engleskom.

Dobitnica je BeFem nagrade za feministički obračun i genijalnu prijateljicu domaće književnosti, 8. marta ove godine. Lanina knjiga „Uhvati zeca“ je priča o odrastanju i sazrevanju dve prijateljice, Le(j)le i Sare, u burnim vremenima kakve su bile poslednje decenije prošlog veka. U knjizi je isprepletano pitanje identiteta; njegovo oblikovanje po sopstvenom nahođenju ili pak po nahođenju vremenskih i prostornih, ali i društvenih faktora. Nakon čitanja se možemo zapitati: koliko nas društvo u kom živimo oblikuje i da li je moguće „pobeći“ od sebe, makar to podrazumevalo život u državi kilometrima udaljenoj od svog rodnog mesta?

Lana kaže da joj nije bila želja da piše o „ženskom prijateljstvu“, ali da su joj ženski likovi bliski i da je preko njih uverljivije mogla preneti ono o čemu je zaista želela da piše – a to je potraga za identitetom u zemlji u kojoj je cela ideja identiteta dovedena u pitanje. U knjizi se prepliću motivi poput zemlje čuda i zeca, kao što je to slučaj u „Alisi u zemlji čuda“ Luisa Kerola. Tu su i elementi koji podsećaju na Moju genijalnu prijateljicu, italijanske autorke Elene Ferante, poput neraskidive povezanost i razvoja odnosa dve prijateljice kroz život.

Sa njom smo razgovarali šta znači solidarnost za društvo, značaju književnosti za mlade, pitanju identiteta, ali i o važnosti emancipatorskog aspekta u obrazovanju devojčica i kako on utiče na poboljšanje celokupnog društva.

Smislila si način kako bi petak veče svima nama u izolaciji učinila interesantnijim – a to je emisija, odnosno razgovori sa piscima i spisateljicama na tvom instagram profilu. Kako si došla na ovu ideju i da li ona za sada ispunjava tvoju prvobitnu zamisao?

Imam mnogo prijatelja među piscima i spisateljicama u regionu i imala sam želju da se s njima čujem. Smatram da svi oni zaslužuju pažnju i osjećam se privilegovanom što ih poznajem i mogu s njima da razgovaram o književnosti i mnogočemu drugom. Ovo je bio način da se ti razgovori otvore za širu publiku. S druge strane, poslije nekoliko mjeseci, imaću lijepu video arhivu razgovora s nekim od najzanimljivijih autora i autorica iz regije, što je pravo malo blago. Ne bi mi bilo ugodno koristiti ovu situaciju da promovišem sebe, čitam svoje tekstove ili prodajem svoju knjigu. Ima mi više smisla u ovom trenutku pokazati solidarnost, zajedništvo i podršku.

Koliko je važna međusobna podrška pisaca iz regiona?

Meni je veoma važna i uvijek radim na tome da promovišem kolege i kolegice, preporučim ih agentima i izdavačima, govorim o njima na društvenim mrežama, itd. Pisanje i ego su usko povezani i vrlo je lako skliznuti u toksični modus operandi – to je ideja da postoji ograničen broj mjesta, da jedni drugima nešto oduzimamo, te da smo isključivo konkurenti. Za mene je to jasan pokazatelj kako je kapitalistički zakon džungle ušao u kulturu, gdje ne bi trebalo da ga ima. Zato su nam se i nagrade pretvorile u reality show. Vrlo rano sam postala svjesna da smo toliko zaokupljeni egom i traženjem «sljedećeg genija», da književnost polako gubi svoj društveni značaj. Postala je kao kakav elitni hobi nekolicine «intelektualaca», a za takvu situaciju smo prvenstveno krivi mi koji se njome bavimo. Zato mi je važno pomagati svojim kolegama i kolegicama, jer ako njih nestane, nestaće književnih časopisa i festivala, na kraju će nestati i čitalaca, a onda ovo čime se bavim postaje besmisleno.

Kada smo kod sadržaja tokom trenutne situacije, kako se ti nosiš sa njom i koliko je ona uticala na tvoje funkcionisanje?

Prije svega, ja imam tu privilegiju da se bavim poslom koji inače radim od kuće, u izolaciji koju sam sama sebi nametnula. Mnogi su u ovoj situaciji izgubili posao, a drugi, opet, moraju da rade poslove koji su sada visokorizični, tako da mislim da nemam pravo da se žalim. Međutim, u razgovoru s drugim piscima i spisateljicama, shvatila sam da svi kolektivno patimo od nemogućnosti pisanja u ovoj situaciji. Uslovi su naizgled idealni, ali činjenica je da je stvarnost trenutno preuzela kormilo – svijet je jednostavno previše i teško se isključiti i zaboraviti na to što se događa vani.

Rekla si da ti poređenje sa Elenom Ferante godi, ali da to dokazuje da je na Balkanu egzotika pisanje o ženskom prijateljstvu. Zbog čega misliš da je to tako; sa čime povezuješ tu pojavu?

To se pokazalo tačnim kada je knjiga izašla u Španiji. Ni jedan jedini intervju koji sam tamo dala nije pominjao žensko prijateljstvo, svi prosto kažu prijateljstvo, knjiga o prijateljstvu, bez potrebe da markiraju to žensko kao nešto posebno. Već sam ranije rekla da takva situacija više govori o podneblju nego o mojoj knjizi. Za mene, prosto, žena nije novost, a ženske teme nisu egzotične. Ja pišem o ljudima i, svidjelo se to nekome ili ne, pedeset posto njih su žene.

Što se tiče same knjige Uhvati zeca, motiv vezan za pitanje identiteta je uvek aktuelan, pogotovo jer se mnoge generacije mogu poistovetiti sa njegovom potragom. Koliko je ovaj motiv, po tvom mišljenju, važan kod mladih ljudi i šta misliš da može da ga podstakne?

Mislim da je uvijek važno govoriti o identitetu i o tome šta se pod njim podrazumijeva. Glagol biti je izrazito arogantna i opasna riječ. U našem regionu on i dalje diktira mnoge životne obrasce, podstiče isključivanje i diskriminaciju, i zato je posao umjetnika i umjetnica da ga konstantno dovode u pitanje. Tema fluidnosti i promjenljivosti identiteta, ideje sebe, će me uvijek zaokupljati u pisanju. Samo pisanje je stvaranje kroz jezik, likovi na početku i na kraju knjige nisu isti, u svim tim riječima nešto im se dogodilo. Isto je i s nama – mijenjamo se, izmišljamo se, pripovijedamo sami sebe.

Fotograf: Milan Ilić

Koliko je važno čak i nominacijama za prestižne nagrade da se među imenima nađu ženska imena i da li to povoljno utiče na promenu diskursa u književnosti, na skretanje pažnje na ženske spisateljice?

Prije samih nagrada, važno je stvoriti društveni, kulturni i mejnstrim prostor u kojoj žene mogu i žele pisati. Čini se da je to već postignuto, ali ako pogledate bliže, to je daleko od istine. Mnogi naši genijalci (jer smo na Balkanu opsjednuti idejom starog genija) imaju kod kuće ženu koja im je i kuvarica, i sekretarica, i čistačica, i lektorka. O tome se ne govori mnogo. Postoji, takođe, onaj fantom o kojem je pisala Virdžinija Vulf – fantom autocenzure, želja da se piše tako da se dopadneš nekom muškarcu, što se mahom dešava na podsvjesnom nivou, budući da je kanon u sklopu kojeg smo se obrazovale mahom muški. Dodajte na to činjenicu da vam se od malih nogu govori kako nije dobro da previše pričaš i praviš se pametna, kako ne treba da kvariš atmosferu, i kako je tvoje da uljepšavaš. Sve to zajedno ne može da iznjedri kvalitetnog pisca. Nije, stoga, dovoljno pobrojavati žene u nagradama, niti nagraditi neki roman samo zato što ga je napisala žena. Ali dati vizibilitet onim ženama koje su ga zaslužile – to je neizmjerno važno za sve one djevojčice koje sjede u učionicama čije zidove krase fotografije muškaraca. Ti zidovi im govore da je mjesto intelektualnih radnika rezervisano za dječake.

Primetno je da imena autorki postaju sve zastupljenija, međutim, kakav je zaista njihov položaj u književnim krugovima? Da li smatraš da budućnost nosi svetle momente za žensko stvaralaštvo?

Mogu govoriti samo iz svog iskustva, ali poznajem mnoge spisateljice koje su doživjele slične stvari. Istina je da će vas, kao spisateljicu, i nagraditi, i objaviti, i pozvati na neku književnu veče. Na površini djeluje kako imate jednake šanske kao i vaše kolege. Međutim, ispod površine priča je drugačija. Nailazite na patroniziranje na svakom koraku. Muškarci koji su postigli mnogo manje od vas osjećaju se pozvanim da vas savjetuju, ispravljaju, obraćaju vam se kao da razgovaraju s djetetom. Otkad sam počela pisati, konstantno je tu negdje u mojoj blizini neki stariji gospodin koji ima ideju šta ja treba da radim i kako treba da pišem. Ako pokažete da znate sastaviti prostoproširenu rečenicu, da imate mišljenje koje vam nije problem braniti javno – onda ste pretjerale, ističete se, previše iskačete, samo kukate, itd. Po njima, najbolja spisateljica je ona koja se ne čuje. Ako želimo, kako ste rekli, svijetlu budućnost za žensko stvaralaštvo, moramo prestati da se pravdamo i objašnjavamo na svakom koraku. Moramo nadjačati snishodljivi smiješak gospodina genijalca. U tom smislu sam mnogo naučila od Rumene Bužarovske.

Koliki je pravi uticaj u ohrabrivanju devojčica, devojaka, žena primerom uspešnih savremenih spisateljica?

Nisam političarka, niti sociološkinja, ali jednu stvar znam sigurno – društva u kojima se podstiče emancipacija i obrazovanje djevojčica mnogo su razvijenija od onih u kojima to nije prioritet. Naime, možete uporediti društvene sisteme prema tome kako tretiraju djevojčice i rezultati govore sami za sebe. Zato, kada kažem da je važno kako obrazujemo djevojčice, kako ih podižemo, kako im se obraćamo, ne govorim samo o feminizmu, govorim o razvoju cjelokupnog društva. Možemo se hvaliti kako kod nas djevojčice imaju pravo na obrazovanje i poslove isto kao dječaci, ali činjenica je da treba da prođe mnogo vremena kako bi djevojčice shvatile da zaista mogu biti šta god žele. Ako odrastate u društvu u kojem se intelekt i ,,pametna” zanimanja uvijek vezuju za muška imena, podsvjesno razvijate uvjerenje da su samo muškarci sposobni obavljati te poslove kako treba.

Izvor fotografije: Lanin instagram @lanabasta

Koliko misliš da je književnost bitna i zastupljena kod mladih?

Mladi zapravo čitaju mnogo i nervira me kada se moja generacija, a pogotovo starije generacije, žale kako je nekad bilo bolje. Uvijek je to nekad bolje i pametnije – više se čitalo, više se razgovaralo, itd. Činjenice su zapravo suprotne – istraživanja pokazuju da milenijalci čitaju više od njihovih roditelja. U tom smislu, elektroničke knjige i audio-knjige su odlična stvar, jer će dobri tekstovi imati priliku stići dalje i ja to u potpunosti podržavam. Smeta mi arogancija nekih kolega koji krivicu nečitanja svaljuju na mlade i ,,njihove mobitele”, kad smo zapravo mi ti koji smo se svojevoljno odvojili od njih, njihovih života i vremena u kojem žive. Najviše sam uživala u razgovoru sa studentima Filološkog fakulteta u Beogradu: imali su izrazito kompleksna pitanja i zanimljiv pogled na moj roman, neki od njih su čak primijetili neke stvari koje su meni promakle. Želim pisati knjige koje su relevantne generacijama koje dolaze i, ako mladi prestanu čitati, onda smo ih iznevjerili mi koji smo njih i njihove probleme izbacili iz svojih knjiga. 

Koje knjige su najviše uticale na formiranje tvoje ličnosti?

Budući da sam po struci anglistkinja, to su prvenstveno bili Džojs, Vulf, Nabokov, itd. Međutim knjiga koja mi je promijenila pogleda na svijet kada sam bila dijete jeste Beskrajna priča Mihaela Endea. Uz nju sam zapravo shvatila moć pričanja priče i sposobnost koju jezik ima da pobijedi Ništa koje nagriza zemlju Fantaziju.

Da li misliš da su u načelu problemi sa kojima se mladi ljudi suočavaju slični; bez obzira na geografske granice, etničku pripadnost, jezik kojim govore? Šta bi im poručila kao pomoć u toj borbi?

Svi se mi suočavamo s istim problemom, a najveći među njima je neoliberalni kapitalizam i teror slobode da dostignemo svoj maksimum jer nas u suprotnom uvjeravaju kako zaslužujemo da budemo na ulici i gladujemo. Nadam se da će ova pandemija makar doprinijeti da se sjetimo važnosti kolektiva i da zaista imamo resurse i mogućnosti da brinemo jedni o drugima. Sigurna sam da će mlađe generacije pamtiti ovu godinu i pripremiti se, bolje od nas, da djeluju kao zajednica, a ne kao raspršeni skup svemogućih egocentričnih pojedinaca.

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *