Ono što prvo primetimo kad gledamo, pričamo ili razmišljamo o Anđeli Jovanović je rad. Velika količina rada, cimanja i truda da bi se došlo do neke određene pozicije u kojoj možeš da postaneš svoje ja. Da, da smo bezobrazni, mogli bismo da pomenemo poznate roditelje, ali Anđela je već dugo ime za sebe. Pojavljuje se u zapaženim ulogama kako na TV-u, tako i na filmu i u pozorištu. Već sad je vidimo kao samostalnu devojku koja je, što bi Ameri rekli – tu da ostane.
Ono što ipak najviše privlači prethodnih nekoliko meseci je šarenilo projekata u kojima smo mogli da je gledamo. Bilo da je u pitanju porodična komedija kao što je Radio Mileva, ili arty drama o životu glumaca Pad, ili hit predstava o Lepoj Breni, a uskoro ćemo je gledati i u krimi seriji Frust, bosanskog oskarovca Danisa Tanovića.
Ali pre svega toga, rešili smo da je čitaocima Oblakodera malo više približimo. O čemu razmišlja, šta voli, a šta ne i kako je došla do mesta na kom se sad nalazi.

Za početak, pošto smo mi, pre svega, portal za mlade, a ti bez obzira na lep broj odigranih uloga i dalje mlada glumica, kako ti vidiš svoj posao, kao neko ko je ipak postao ime, ali je jos uvek na početku?
Anđela Jovanović: Ja sam neko ko baš voli svoj posao i smatram da je ovo posao koji ne treba da radiš ako ne voliš. Jedno je kako to izgleda spolja i sa strane, a drugo iznutra. Ovo je težak posao. Nije uopšte glamurozan. Teški su uslovi, radi se više od 12 sati dnevno. Ume da bude vrlo grub. Tako da bez ljubavi ovo ne treba raditi jer često ne dobiješ zauzvrat onoliko koliko daješ. Ja kao mlada glumica, mislim, mlada, hvala (smeh)… potrebno je sve ovo mnogo voleti i ne odustajati. Ja nisam od samog starta dobijala uloge. Išla sam na mnogo kastinga, mnogo puta odbijana, tako da treba da se naučiš i da živiš sa neuspesima.
A kako glumce uopšte ljudi vide danas? Da li smatraš da se od vaše profesije očekuje da kažu uvek sve što im je na duši, ili je potrebno ponekad podići ručnu i prećutati nešto?
Generalno mislim da nije potrebno imati mišljenje o svemu i u svakom trenutku. Ono što nam fali, uopšteno, je da stanemo i da se zapitamo pre nego izdeklamujemo brzo neko mišljenje. Ja stvarno volim da se preispitujem, da posmatram i sa jedne i sa druge strane i da izučim svoje stavove umesto da mi bude kreirano mišljenje od strane drugih ljudi. Važno je, naravno, da se govori istina, ali retko ko je govori i kad ljudi nešto govore, često stoji agenda iza. Ne dajem okolo sud o svemu i kad mislim da to ima neku poentu i da će dopreti do nekoga, onda to i izgovorim. Uvek se vodim onim: šta bih ja da sam još mlađa, to jest, da bih mogla iz svog iskustva da prenesm nekome, šta bi to njima značilo? Na mladima svet ostaje, to nije floskula, to je biološka stvar, tako da mi je uvek u glavi da, ako imam nešto pametno da kažem, da li bi to moglo nekom mladom čoveku da pomogne.

Serija Pad se emitovala skoro na RTS-u, pa je veća količina ljudi bila u prilici da je vidi. Koja sećanja nosiš sa snimanja? Koje su neke impresije o samoj seriji koje su stigle do tebe?
Uživala sam na setu. Prvenstveno na radu sa Bojanom Vuletićem koji je jedan od najznačajnijih autora našeg vremena, i jedan stvarno poseban tip. Zaista je bilo pravo zadovoljstvo raditi s njim, kao i sa glumcima, i sa ekipom iza kamera. Celo snimanje mi je baš značilo i mislim da je nekako drugačije od svega na šta smo navikli.
Sama serija je dosta arty, ne toliko komercijalna, sa temama i radnjom koja nije „na prvu loptu”. Koliko su ti takvi projekti, takve priče i estetika bliski? Kako misliš da ih ovdašnja publika percipira, shvata i voli?
Ja obožavam ovakve serije i tako mi se sviđa što ima nešto linčovski u sebi, jer jedan od mojih omiljenih reditelja jeste Dejvid Linč. I svi ti momenti koji odskaču od nečeg standardnog su prijatni za oko i mom senzibilitetu. Mislim da je generalno serija baš posebna i zaista je tako doživljavam. Ovakve teme nisu obrađene na prvu loptu, i imam utisak da se publika ne potcenjuje, već te tera da se involviraš u priču, i da je gledaš u jednom dahu. Ja sam je, na primer, sama pogledala za dva dana celu, a onda još jednom, sa svojim suprugom ponovo u jednom danu. Toliko mi se dopala. Volela bih da se ovako stvari snimaju. Ne valja kad je sve u jednom kalupu i štancovano, i da nam uvek iste budu serije, ili muzika ili odeća. U ovom vremenu se, nažalost, teži ka tome. Sve je jednobrazno i to mi se ne dopada. Mnogo više volim da nešto iskače i nudi drugačiji pogled ili drugi ugao gledanja na stvari.


Kad već pominjemo takve projekte (a i skoro smo imali na sajtu i tekst o domaćim hororima koji uvek imaju kultni status, ali i ne neku gledanost), da li pamtiš neke domaće uratke koji nisu popularni, ali ti ih voliš?
Ja obožavam Sveto mesto, gde su igrali moji roditelji. Taj film je umetničko delo u svakom smislu i poseban je na svaki način. Jako sam ga se plašila kad sam gledala taj film sa 12 godina. Mamu nisam mogla ni da pogledam nakon par dana, jako sam se plašila da ona u sebi ima nešto što ja do tad nisam videla. Gledala sam ga, naravno, kasnije i – i dalje je remek-delo. Takođe volim Skupljače perja, isto kultni film, zatim Misterije Organizma, Već viđeno Gorana Markovića, a od novijih – Oaza je fantastičan film i za svaku preporuku.
Snimila si seriju Frust sa Danisom Tanovićem. Kakva je bila saradnja sa njim, i šta o seriji možeš da nam kažeš?
Bilo mi je jako prijatno u radu sa Danisom. Jako smo se dobro razumeli. Najvažnije je da postoji razumevanje, da kad neko daje indikaciju koja je malo apstraktna, odmah znaš na šta se odnosi, kao i da reditelj tebe razume. To je bilo obostrano. Interesantno je bilo raditi u Sarajevu, a ostvario mi se celoživotni san da igram inspektorku. Ja sam neko ko je ceo život želeo prvo da bude detektivka, to se nije desilo. Onda sam želela to da odglumim, međutim, prošle su sve te krimi serije kod nas i nije se otvorila prilika. Ali eto, desilo se da glumim sarajevsku inspektoricu. I jako mi se sviđa da igram ženu od zakona. U predominantnom muškom svetu igram ženu koja zavređuje poštovanje i strahopoštovanje.

Šta, po tvom mišljenju, fali kada je reč o žanrovima i pričama na ovim prostorima u filmovima i serijama? Kakvi scenariji, kakve uloge?
Fale jake i glavne ženske uloge, nasuprot muških ima ih mnogo manje. Manje se bavimo ženama, niti su te uloge razvijene i kompleksne. Kako sam živela u Londonu i gledala strane projekte, shvatam koliko je taj disbalans veliki kod nas i jako mi je žao zbog toga. Ima fantastičnih glumica, a i žene su nenormalno zanimljiva i intersantna ljudska bića sa svim svojim vrlinama i manama i žao mi je što se često predstavaljaju dvodimenzionalno, stereotipno i u nekoj funkciji. Kada je o žanrovima reč, kod nas sve se radi u kalupu. Krene jedna krimi serija, svi snimaju krimi serije, počne jedna mračna, svi snimaju mračne, drama – svi snimaju drame… Volela bi da bude raznoliko. Sem Radio Mileve, ja ne znam da li se skoro snimala neka dobra komedija, prava porodična. Znam da to nije previše popularno i arty ali zaista, ako ljudi već gledaju televiziju, lepo bi bilo da gledaju nešto svetlije i veselije. Fale romantične komedije ili melodrame. Ima različitih žanrova, ali raznolikost je bitna.
Trenutno si na turneji sa predstavom Lepa Brena Prodžekt. Koju Brenu ti glumiš u toj predstavi, kako si radila na svojoj ulozi i kako je to glumiti Brenu?
Na turneji smo u Bosni, imali smo turneju i u Hrvatskoj. Divno je raditi sa divnim ženama i sjajnim Vladom Aleksićem. Ja igram Brenu Jugoslovenku, jako sam srećna što baš nju igram i sve što pričam je vezano za Jugoslaviju, jer ja sam odrasla pored deke koji je bio Jugosloven i koji je utisnuo tu ljubav na mene. Dobro, i moji roditelji su, ali pre svega deka koji je većinu svog veka proveo u Jugoslaviji. Ja sam jugonostalgičarka, znam da to zvuči kao ideal, da smo svi zajedno, ali mi svi delimo isti jezik, isti kutlurni prostor, ista dela, i to mi je sve jako dirljivo i kao neki ideal u mojim snovima, nadam se opet nekom zajedništvu, slozi, bratstvu i jedinstvu.


Kako ti gledaš na tu podeljenost u našoj popularnoj kulturi, gde je sa jedne strane na ceni elitistička priča, a sa druge strane imamo ovu drugu, bližu narodu?
Ovo je to o čemu sam pričala vezano za mišljenje ili stav. Ne mislim da je bilo koja podeljenost dobra, niti da si se uhvatio neke niše i da samo cepaš u tom pravcu, tim šinama i tim putem. Svi najveći mislioci koje sam čitala stalno se preispituju, stalno je neko posmatranje, promatranje, fenomenološko analiziranje stvari. Za neke stvari jesam isključiva, smatram da ima dobrih i loših stvari, ali podela na elitističku ili kulturu bližu narodu je preširok spektar. Na primer, nekad je bila starogradska i prava narodna muzika, sad je to neki turbo folk i razne druge vrste muzike koje ne možemo svi ni da razumemo. Ja prva ne mogu. Ne dopada mi se trend tog mraka, gde je sve užasno mračno, izopačeno i krimi, i gde je sve okrenuto na materijalno i posmatra se kroz novac, skupa kola i drogu. Taj mi stil ne prija i potpuno je suprotan mom sistemu vrednosti. Slušam baš različite muzičke žanrove, pop, rok, indi, puno alternative, jazz, klasiku, ambijentalnu, ali i starogradsku muziku. Skupila sam dovoljno znanja tokom života, mnogo učila i radila na svom ukusu. Lepota je u promatranju i mora se naći sredina. Umetnost, kojom se ja barem bavim, mora da komunicira sa publikom i sa narodom, to je činjenica. Ne treba je potcenjivati, kao što ne treba potcenjivati ni publiku tako što ćeš im dati da se smeju na nešto kao ludi na brašno.
Kad smo već kod muzike, da se dotaknemo i tvoje muzičke karijere. Kako je došlo do toga, gde je ona sada i u kom pravcu ide?
Četrnaest godina se bavim muzikom. Prvo niža muzička, klavir, pa kontrabas, pa sam završavala i nižu solo pevanja. Uvek sam bila u muzici, to je moja velika ljubav. Bavim se njome kad imam vremena. Nakon saundtreka za Južni vetar i pesme Više nisam tvoja, izašle su još dve pesme i sad se sprema treća. Nemam želju da žurim sa tim, radim sve iz ljubavi, ali raduje me nova pesma, kao i saradnja u budućnosti sa jednim zagrebačkim umetničkim kolektivom.
S obzirom na to da vidimo da postoji široki dijapazon stvari koje te interesuju, da li postoji nešto što ne voliš, ili nešto što nikad ni po koju cenu ne bi radila?
Postoji mnogo stvari koje ne bih radila ni po koju cenu. Ne bih nabrajala sad, ali ono što me zaista zanima je autrski rad.


U jednom od poslednjih podkasta koje sam gledao, pričala si o svojoj selidbi u London na master. Da li imaš savet za sve one koji se nećkaju, dvoume, troume, kako da preseku, kako da se ubede da krenu ili da ostanu?
Kada je o masteru reč, to je nije za svakoga. Meni je bilo dosta teško, snalazila sam se koliko sam mogla. Izašla sam iz zone komfora. Nuačila sam stvari koje nisam imala priliku ovde. Krenula sam od nule. Bez predrasuda o meni da sam nečija ćerka. Izgradila sam put. Važno je da čovek ode i da promeni perspektivu. Ja sam imala osećaj da sam upala u koletečinu, da neću napredovati. Želela sam da filmsku glumu dovedem do savršenstva, a to sam shvatila da, ako samo radim, a ne učim, neću uspeti. Nije za svakoga i nije po svaku cenu, ali slušajte svoj unutrašnji osećaj.
Za kraj, daj nam neke preporuke, šta da slušamo, gledamo, čitamo?
Uzela sam da čitam Ani Erno, sve što mogu da nađem prevedeno. Kada su u pitanju filmovi ili serije, poslednje što sam gledala su sve neki stari filmovi, klasici, Antonioni, Felini, ceo opus Tarkovskog. Vraćanje nekoj staroj klasičnoj priči.
Šta nas sve očekuje od tebe u narednim danima, mesecima, a da možes da nam kažeš, naravno?
U narednom periodu nove epizode serije Radio Mileva, nova pesma po imenu Ljubomorna, i uskoro novi film Maje Miloš.
Fotografije: Privatna arhiva
0 Comments