Denis Leo Hegić je kustos osnivač Supermarket Lab-a i direktor MON Museum of Now Berlin, kao i ovogodišnji član stručnog žirija umetničkog konkursa BLACK BOX Mikser Festivala i Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu. Denis Leo Hegić smatra da je umetnost najbolji neverbalni komunikacioni alat, kao i da je urbana umetnost najveći, globalni, savremeni umetnički pokret. On je trenutno etabliran kao jedan od najboljih producenata urbanih umetničkih izložbi, a u susret zatvaranju BLACK BOX konkursa koji je otvoren do ponoći, rešili smo da porazgovaramo sa njim o urbanoj umetnosti, gradovima kao muzejima i principu nade, koji je tema ovogodišnjeg BLACK BOX konkursa.
Kako umetnici mogu koristiti javne prostore kao svoje izložbene prostore?
Denis Leo Hegić: Čitav grad doživljavam kao živi muzej. Na nama je da li to želimo da prepoznamo ili da i dalje ograničavamo umetnost i kulturu na prostor unutar nekih zidova. Po meni umetnost ne poznaje ograničenja – pa samim tim ni prostorna. Dakle, kada napustimo svet galerija, muzejskih zgrada i institucija, ne samo da grad doživljavamo kao fizički prostor već iza sebe ostavljamo svakakve prepreke: nema pragova, nema ulaznica, nema vlasnika galerija, prodavaca, direktora muzeja, čuvara kulture… Sve to možemo ostaviti iza nas proglašavajući grad svojom sferom delovanja. Da bismo to mogli, međutim, takođe moramo pogledati stvarnosti u oči i prihvatiti da moramo naučiti i druge jezike koji se razlikuju od jezika umetnosti. Moramo govoriti jezikom urbanista, gradskih administratora, arhitekata, planera saobraćaja… Ne možemo samo da zahtevamo, već moramo da potkrepimo ono što zahtevamo znanjem i veštinama. Zato svoje studente, a i umetnike sa kojim sarađujem učim principima arhitektonskog planiranja. Ne zato da bi postali arhitekte, već da bi dobili osećaj za jezik i način komunikacije koji će im trebati kada budu radili u gradskom prostoru.
Odlučni sam zagovornik da umetnost i kultura moraju biti definisani jednako važnim parametrima za urbani razvoj kao što je to slučaj sa održivošću, energetskom efikasnošću, mobilnošću, zelenilom ili sigurnošću. Na koji način možemo grad koristiti kao izložbeni prostor? Tako da prestanemo da sebe doživljavamo kao autsajdere koji „mole“ da negde nešto dodamo. Moramo prestati da mislimo i delujemo aditivno i postati kreatori grada.
Koje su savremene teme prisutne u urbanoj umetnosti?
Urbana umetnost deluje gotovo u stvarnom vremenu i prevodi verovatno sve savremene teme u umetnička dela. Ta umetnost je svima dostupna i opipljiva. Šta se događa upravo u ovom trenutku, neko možda veću narednom oslikava na nekom od mnogih gradskih zidova. I to je upravo snaga umetnosti koja se dešava u urbanom prostoru. Ona je izvan ustaljenog sistema gejtkiperizma. Ona uopšte ne traži dozvolu da postoji, nego se jednostavno dogodi. Stoga, urbana umetnost ne samo da dovodi u pitanje kulturni okvir institucija već ga i izaziva i samim tim ga i na mnogo načina i poboljšava.
Teme su raznolike i u svom širokom opsegu teško da se razlikuju od opusa bilo kog drugog oblika umetnosti. Naravno, aktivizam odmah povezujemo sa ovom umetničkom formom – i to je važno i ispravno – međutim, činjenica je i da se urbana umetnost izražava i u mnogim apstraktnim oblicima – polazeći od „tagovanja“ kao originalnog oblika street art-a do mnogih hibridnih načina izražavanja koji su se razvili tokom poslednje četiri decenije.
Šta, iz vašeg iskustva u umetničkoj produkciji, smatrate da je važno da bi umetničko delo ili izložba bili zvučni i privukli pažnju?
Dobar kustoski rad je polazna tačka za uspešnu produkciju, a samim tim i dobro zapaženu izložbu. Vidite, rad kustosa je vrlo sličan radu reditelja i prilikom oblikovanja izložbe (posebno kada je reč o grupnim postavkama) narativ se mora dovesti i u prostorni i u vremenski format: svaka izložba ima svoj početak i svoj kraj, kako u prostoru, tako i u vremenu potrebnom za posetu. Postavlja se pitanje na koji način želimo da ispričamo tu priču? U kakav film želimo da smestimo posetioce? O kakvom se žanru radi? Jesmo li u komediji ili usred akcionog filma? Sve ovo onda mora biti stavljeno u okvir budžeta, troškova i parametara koje vam nameće produkcija. Ta dva pola -kuracija i produkcija – neprestano se razilaze, u stalnom su natezanju, ali na kraju ih treba dovesti u ravnotežu. Neravnoteža u ovom dvosmernom odnosu je kobna za bilo koju izložbu.
Koji su najveći izazovi u umetničkoj produkciji?
Kada govorimo o proizvodnji samih umetničkih dela, najveći izazov je i dalje kako pružiti umetnicima i umetnicama mogućnosti neophodne za rad. Naravno, reč je pre svega o radnom prostoru, studijima, materijalu i plaćanju, ali ne smemo zaboraviti da su ti „neophodni prostori“ pre svega učešće u društvenom diskursu. Vizuelna umetnost se u mejnstrim-u često svodi na svoju lepotu, na svoj dekorativni karakter. Ali rad savremenih umetnika je fundamentalan deo društvene interakcije. Šta moramo da osiguramo? Kako fizički tako i socijalni prostor. Sloboda je od suštinske važnosti za umetnost.

Denis Leo Hegić na Ted Talk-u
Zašto je važno da u umetnosti postavimo pitanje odnosa javnog i privatnog?
Ne znam da li je važno da umetnost mora da postavi to pitanje. Kultura svakako, ali umetnost ne mora. Ona prati sopstvene muze I pronalazi individualne (i kolektivne) načine manifestacije. Stoga, pre nego što stavimo i taj teret na umetnike, prvo bih votirao za to, da shvatimo umetnike kao sastavni deo ukupnog razvoja društva. Ako me pitate o odnosu privatnog i javnog, kažem vam da privatna kultura ne postoji. Kultura se zasniva na razmeni, inače je jednostavno nema. Jednom kada budemo razumeli to, nećemo doživljavati kulturu kao luksuz koji je uvek u prvom planu kada je u pitanju smanjivanje javnih investicija.
S druge strane, sa zabrinutošću gledam kako ultrakapitalističko, nedodirljivo tržište umetnosti sve više i više preuzima kulturu na globalnom nivou. Art Bazel sada nije samo u Bazelu već i u Hong Kongu, Majamiju… Art Bazel je posvuda – kad otvorite paštetu, Art Bazel iskoči iz nje. U ovom kontekstu vredi razmisliti o privatnom i javnom. Uticaj na razvoj umetnosti i kulture ne može se uskratiti nekolicini. Ne može služiti eliti, bez obzira da li je ekonomska, socijalna ili intelektualna. Tu moramo da delujemo zajedno kao društvo.
Da li na Balkanu postoji sluh za umetnike?
Balkan ima najbolji sluh, neke od najboljih umetnika i daleko se čuje. Jedna Marina Marković stvori glasan rad u Beogradu i potrese ceo svet. Ali mi ne verujemo sami sebi. Još uvek je slučaj da morate napustiti brdovite pejzaže, zaraditi priznanje na drugim mestima da bi vas čuli i ovde. Ali to je posebnost Balkana koja je oduvek postojala, a možda zapravo i nije tako loše da kao umetnik moraš biti migrant.
Kao član stručnog žirija Black Box-a, kako tumačiš „princip nade“?
Nalazimo se u drugoj godini globalne pandemije. Ali nada umire poslednja. To je oduvek bio Mikserov duh, a ove godine je možda važniji nego ikad, jer se sada ceo svet vrti po principu nade. Izbor autora projekta Marka Lađušića bio je, međutim, da se eksplicitno poziva na Ernsta Blocha. Mislim da je ovo vrlo dobar pristup jer snažnije definiše veoma opštu temu nade i umetnicima postavlja preciznije pitanje. S druge strane, nažalost smo svedoci mnogih paralela između dvadesetih godina prošlog veka i danas. Nadam se da izbor komunističkog mislioca Blocha nije predviđanje. U svakom slučaju moramo da sprečimo da nam se dogode iste stvari koje su se dogodile u postblohovoj eri. Tako i tumačim ovogodišnji Black Box: ni manje ni više nego spašavanje sveta.
U svetu hiperprodukcije – kako mladi umetnik/umetnica može da s istakne?
Verujem da je obilje informacija u kojem živimo izoštrilo našu percepciju. „Digitalne generacije“ su majstori u razlikovanju smeća od kvaliteta. Stoga, najvažnija stvar ostaje iskrenost i sposobnost da stojite iza svog rada. Takav rad će se uvek isticati, bez obzira koliko je veliko more informacija oko njega.
U kolikoj su meri umetnost i marketing povezani i kakav je njihov odnos?
Ako za primer uzmete Nemačku, otkrićete da sektor kulture godišnje ostvaruje promet od preko 130 milijardi evra. U Nemačkoj živi 83 miliona stanovnika, od čega je poreska obaveza kod 16,5 miliona. Njih 1,5 miliona je direktno ili indirektno aktivno u sektoru kulture i samim tim na drugom mestu po broju zaposlenih. Zbog toga je marketing kulture temeljni deo tako važnog sektora.
Kada govorimo o umetnosti, stvari postaju malo složenije, kao što je to često slučaj kada je umetnost u pitanju, ali svakako i zanimljivije. Opet: umetnost ne mora ništa. Ona je. Tačka. Da li joj treba marketing? Ne. Za karijeru je potreban marketing, ali ne i za umetnost. Može li se ona narazigran način baviti marketingom I pretvoriti ga u umetnost? Naravno. To znamo još od šezdesetih godina prošlog veka. Može li čista marketinška mera, bez ikakvih umetničkih stavova, postati umetnost? To pitanje je sigurnostaro koliko i sama umetnost, ali verujem da može. Umetnost uvek stvara svoju mistiku koja na nas ostavlja taj neodoljiv utisak. Sad, da li je to marketing ili mistika? Verovatno može biti i jedno i drugo.
Koje su najdrastičnije razlike kada govorimo o umetničkoj sceni u Berlinu i na Balkanu?
Teško mi je da uporedim Berlin kao grad sa čitavim regionom poput Balkana. Regija je previše velika za to i takođe je veoma različito razvijena. Ali usuđujem se da napravim poređenje izmeđunBeograda i Berlinajer Fiona i ja u našem timu u Supermarket Lab-u takođe gradimo most između ta dva grada.
Mislim da Berlin i Beograd ne samo da dele prvo slovo, već da zapravo imaju mnogo više zajedničkog. Oba su glavni gradovi koji se često uruše kada se suoče sa očekivanjima. Usred tih ruševina, međutim, pojavljuju se misaoni prostori koji su vrlo uzbudljivi. Oba grada imaju dobar osećaj za podzemlje. Nijedan od dva grada ne odgovara rangu “lepoga”kao što je to jedno drugo mesto na slovo B: grad Beč. Čak i ako je Beč geografski na pola puta, i Berlin i Beograd su mnogo udaljeniji od njega nego što su jedan od drugog. Berlin je grub, pa ga Beograd razume. I obrnuto.
Radikalne razlike nisu znači u sceni, već u samom kulturnom pejzažu. U nepandemijskom vremenu Berlin zasigurno raspolaže mnogo širim spektrom mogućnosti za izložbe, festivale, klupsku kulturu, performanse i scene kako bi umetnost došla do javnosti. Berlin je takođe veoma dobro svestan da su umetnost i kultura glavne atrakcije za strane posetioce. To je postalo svima jasno najkasnije otkako je bivši gradonačelnik Voverajt proglasio „Berlin je siromašan, ali seksi“. Tako da vidim razlike u kulturnoj infrastrukturi, ali nikako u umetničkom razumevanju. Naprotiv, u tom pogledu svakodnevno doživljavamo da postoji puno krosover-a između dva grada. Naši kreativni timovi sastoje se od članova iz oba grada i stvaraju mnoge umetničke, kreativne i poslovne odnose između Beograda i Berlina.
U Ted Talku si govorio o urbanoj umetnosti kao najvećem, globalnom, savremenom umetničkom pokretu. Zbog čega je ovaj pokret toliko rasprostranjen i važan?
Jer je dostupan svima, i prostorno i formalno. Urbana umetnost ne zahteva akademsku obuku. Ne zapečaćuje se u nedodirljivim sferama intelektualizma. Jednostavno je tu, vidljiva svima čak i u procesu nastajanja. I to je čini najvažnijim globalnim pokretom savremene umetnosti. Ona inspiriše ljude širom sveta. Berlinski kolektiv Rocco and his brothers uspeva da radi sa decom iz jugoistočne Azije, Osgemeos izlažu u Hamburger Bahnhof-u u Berlinu, a istovremeno rade sa najsiromašnijim četvrtima Sao Paola. Shepard Fairey visi u kabinetu francuskog predsednika i istovremeno je idol čitave generacije mladih sa ulice od Njujorka do Lagosa. To je jednostavno tako. Nijedan drugi umetnički pokret nije pristupačniji, demokratičniji i slobodniji od urbane umetnosti.
Svi zainteresovani mladi autori koji žele da dostave svoja konceptualna rešenja kao odgovore na ovogodišnju temu BLACK BOX-a Princip nade, mogu se prijaviti danas putem ovog linka, do ponoći.
0 Comments