Debitantski igrani film crnogorskog reditelja Dušana Kasalice, Elegija lovora, premijerno je prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu u okviru Glavnog takmičarskog programa. Film prati život Filipa, univerzitetskog profesora koji odbija da se suoči sa realnošću i u tom svom odbijanju odlazi u svet fantazije. Iako naizgled hermetičan, film predstavlja kritiku jedne generacije koja je živela u Jugoslaviji, a koja je ostala „slepa” za sve probleme, ušuškana u, kako Dušan kaže, romantičnoj samodovoljnosti. Sa Dušanom smo razgovarali o ideji filma, snimanju, regionalnom povezivanju filmskih radnika i stanju kulture u Crnoj Gori.
Film Elegija lovora na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu doživeo je svetsku premijeru. Kako je nastala ideja za film, koliko dugo je trajao rad na filmu i kako je izgledao ceo proces?
Dušan Kasalica: Dugo me već zanima način na koji se oblikuje jezik koji se koristi u društvenom, javnom, političkom životu – gdje je sve često samo simulacija, prezentacija individualizma, površna demonstracija moći, gdje se ljudi i ne slušaju, suštinski ne komuniciraju, a onda se civilizovano toliko pozivamo na čuvenu moć dijaloga. Uz to sam krenuo sa slikama, prostorima koje sam htio da imam u filmu, zvukovima, i iz svega toga se razvila priča o generaciji naših roditelja o naizgled savršenom čovjeku koji nije u stanju da komunicira, da se poveže sa svijetom oko sebe, već nesvjesno bježi u svijet fantazije.
Prije svega, kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koji su bez velike odgovornosti konzumirali taj sistem, gledali njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa kojeg tumači Frano Lasić. Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči, on odlazu u bajku – slobodnu adaptaciju čuvene Šume Striborove koja na arhetipski način propituje odnose majka –sin- fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.
Foto: Luka Barajević
Film nam donosi jednu priču koja je podeljena na dve celine – na priču o jednom braku koji se završava i na bajku. U kakvom su odnosu ove dve celine?
Narativno, film možemo posmatrati kroz dvije cjeline. U prvom dijelu imamo priču o Filipu i Katarini (Frano Lasić i Savina Geršak), naizgled savršenom, skladnom bračnom paru, koji, zapravo, živi u završenom odnosu, samo što to još uvijek niko nije izgovorio. Oni sa tim problemom odlaze na odmor u banju. Ubrzo, njihov brak se završava. Ono što je zanimljivo je da tenzija postojećeg problema, koji Filip ili ne vidi, ne shvata, ili izbjegava da ga prihvati i možda pokuša da riješi, propituje sve dublje i dublje lik kakav je Filip kojeg tumači Lasić. Iz toga je proizašla struktura filma u kojoj Filip prolazi kroz nekolike životne situacije prije nego li bijeg od problema pronađe u bajci, koja je u drugom dijelu filma slobodna adaptacija čuvene bajke Šuma Striborova.
U fokusu filma je Filip, profesor koji se ne suočava sa svojim problemima. Zbog čega si odlučio da fokus bude na ovakvom liku, šta nam on prikazuje?
Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i, nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije.
Ovo je, u stvari, priča o jednoj generaciji, tačnije o srednjoj klasi Jugoslavije – zašto, kako su oni prikazani?
Ta starija generacija, srednja klasa Jugoslavije je bez velike odgovornosti konzumirala taj sistem, gledali su njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da ne preduzmu bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti, kojom se bavim kroz lik Filipa kojeg tumači Frano Lasić. Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči, on odlazi u bajku – slobodnu adaptaciju čuvene „Šume Striborove”, koja na arhetipski način propituje odnose majka – sin – fatalna žena, a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma.
Drugi deo filma predstavlja tvoja adaptacija bajke Šuma Striborova. Zašto si izabrao baš ovu bajku za Filipovu fantaziju?
Tu sam htio da obradim jednu narodnu bajku koja proizilazi iz kulture ovih prostora, sa kojom svi mi možemo da se povežemo. Istražujući naš folklor i prozu, ponovo sam se vratio čuvenoj bajci „Šuma Striborova“ Ivane Brlić Mažuranić. U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerešivim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi između Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija, te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke.
Na kraju filma Filip poziva svoju ćerku, što je element iz ne-bajkovitog dela filma. Da li se on na kraju vraća u realnost ili ostaje u fantaziji?
Vraća se u realnost.
Kako su birani glumci za film? Da li je bilo jednostavno pronaći adekvatne glumce koji će oživeti likove koje si zamislio?
Odabiru glumaca pristupam veoma otvoreno, u smislu da to mogu biti i glumci, naturščici, članovi filmske ekipe… Tu mi je bitno kako neko izgleda, šta nosi sa sobom i iz toga krećemo da gradimo likove uz posvećenost i uzajamno poštovanje. U „Elegiji” imamo takav, raznovrstan kasting, od profesionalnih glumaca do naturščika i amatera. U tom smislu, vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu koji, pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.
Foto: Luka Barajević
U procesu stvaranja filma, šta je bio najveći izazov?
Snimanje, jer je za mene taj dio rada uvijek intenzivan.
Čini se da izrazito pažljivo vodiš računa o svim delovima filma – estetika filma je veoma upečatljiva, ali i gluma koja u pojedinim delovima filma podseća na pozorišnu. Možeš li nam reći nešto više o svojoj estetici, ali i o dinamici glume?
Pretpostavljam da je riječ o stilizaciji. Ne znam kako bih mogao da objasnim proces bez da su za mene uklapanje dijaloga, prostora u kojem snimamo, pokreta kamera i mizanscena kao i interpretacije glumaca jedna nerazdvojiva cjelina.
Takođe, ovo nije prvi put da deo filma snimaš u hotelu koji odlikuje jugoslovenska arhitektura. Zbog čega te privlače ti prostori?
Institut dr. Simo Milošević, u kojem smo snimali većinu prve polovine filma, bio mi je bitan kao prikaz arhitekture i sklada iz vremena socijalizma koji nestaje nad svim ovim što nas danas okružuje. Institut, a i njemu slični objekti, danas više izgledaju kao spomenici, nego li objekti koji imaju konkretnu upotrebnu vrijednost. Sa druge strane, Durmitor mi je lično blizak jer sam tu gotovo odrastao, pa mi je bilo važno da upravo na tim lokacijama snimam bajku.
Sa snimanja / Foto: Luka Barajević
Na filmu je radila ekipa iz različitih zemalja nekadašnje Jugoslavije. Šta misliš o regionalnom povezivanju filmskih radnika?
To je neophodno. Suviše smo mali i limitirani da bi svako za sebe radio. Ponosan sam što su na ovom filmu radili ljudi iz svih krajeva regiona i što se u filmu govori na različitim naglascima i dijalektima.
Ovo nije prvi put da je tvoj film premijerno prikazan na Sarajevu, sa kojim imaš višegodišnji odnos, a i sam film nastao je kao deo Cinelinka. Kako bi opisao ovaj festival, zbog čega je značajan?
SFF je predivan, prije svega zbog ljudi koji ga rade, a zatim i što su uspjeli da cijeli grad živi festival tih sedam dana. Profesionalno, vidljivost koju film i projekat dobija učešćem na festivalu je nemjreljiva sa bilo kojim festivalom u ovom dijelu Evrope i to je, naravno, veoma važno.
Kako je za tebe izgledalo iskustvo premijernog gledanja filma sa publikom?
To je uvijek neponovljivo iskustvo. Čujem svaki pokret u sali, vidim svaki telefon koji i na sekund zasvijetli.
Sa snimanja / Foto: Luka Barajević
Ovo je tvoj prvi dugometražni film – u kojoj meri se razlikuje rad na kratkom od rada na dugom metru? Šta su najveće razlike?
Razlika je što sve mnogo duže traje i što u tom procesu treba biti strpljiv.
Šta misliš o regionalnoj filmskoj sceni?
Veoma uzbudljiva, a to je upravo pokazao ovogodišnji SFF. Nagrade u svim segementima su uzeli rediteljke i reditelji koji inače teško dobijaju podršku svih nacionalnih fondova. To bi, zaista, trebalo mijenjati.
U jednom intervjuu si rekao da je film u Crnoj gori prilično zanemaren i nevidljiv. Zbog čega je tako?
U Crnoj Gori je kultura zanemarena. Suviše je kompleksno pitanje, jer se radi o višegodišnjem obesmišljavanju svih segmenata kulture. Neki od osnovnih parametara su loše obrazovanje, nedostatak istinski kvalitetnih dešavanja u kulturi, a sada imamo i realnu krizu nastalu pandemijom, ali i buđenje najnižih mogućih političkih i nacionalnih strasti sa svih strana da je to iole razumnoj osobi prije svega veoma dosadno, pored toga što je ponižavajuće nazadno.
Za Elegiju lovora možemo reći da je umetnički film. Kakva je zainteresovanost regionalne publike za ovu vrstu filma?
Pa, manje – više kao i svuda u svijetu. Publika treba da bude otvorena za film, jer ne postoji samo jedna vrsta filma, mnogo je sve to uzbudljivije i, nadam se, gledaoci vole da istražuju.
Kakvi su dalji planovi filma Elegija lovora? Gde će sve film biti prikazan?
Imamo potvrde za nekoliko međunarodnih festivala, nego kako još nisu objavljeni programi, nezahvalno je o tome govoriti.
0 Comments