Šesto izdanje međunarodnog festivala dokumentarnog filma DOK #6 biće održano od 1. do 4. februara u mts Dvorani. Na festivalu će biti prikazano 15 ostvarenja podeljenih u glavni, takmičarski i specijalan program – Izvan mraka.
U okviru Glavnog programa biće prikazan film „Friuli mladog Pazolinija“ Roberte Kortele, autorke iz Italije. U najtežem periodu Drugog svetskog rata, izuzetan student iz Bolonje pronalazi utočište u malom selu Furlanije. Ovde otkriva čist poetski jezik, furlanski; otvara školu za decu farmera i bori se za širenje kulture i nade u Furlaniji koju muče beda i bombardovanje. Njegovo ime je Pjer Paolo Pazolini. Film će biti prikazan u petak, 2. februara u 19 časova u sali 3 mts Dvorane, a autorka filma biće gošća festivala.
O inspiraciji, procesu rada na filmu i istraživanju života mladog Pazolinija razgovaramo sa autorkom uoči projekcije njenog filma na DOK #6 festivalu.
Šta vas je inspirisalo da napravite dokumentarni film „La Rosada e l’Ardilut: In Friuli of the young Pasolini”?
Roberta Kortela: Lista razloga koji su me doveli do ovog dokumentarca je vrlo dugačka, ali konkretni povod bila je stogodišnjica rođenja Pazolinija 5. marta 2022. godine. „Ente Friuli nel Mondo” (veoma ukorenjena organizacija koja održava veze sa svim Furlancima rasutim širom sveta) zamolila me da napravim dokumentarni film kako bismo proslavili taj jubilej. Pjer Paolo Pazolinij je ličnost od međunarodnog značaja, ali takođe je i proizvod naše furlanske zemlje, rođen je kao pesnik u Friuliju. Dakle, prvobitno film je bio usmeren na deljenje vrednosti lika Pazolinija sa Furlancima u inostranstvu, kako bi se obnovio i njihov osećaj pripadnosti. Zapravo, „Friuli mladog Pazolinija“ se sada prikazuje širom sveta i on priča priču o Pazolinijevom mladalačkom dobu, počecima, uzbuđenjima, rađanju njegovih strasti. To je fascinantno i malo poznato razdoblje njegovog života koje privlači pažnju velikog broja publike koja želi da otkrije rane književne korene Pazolinija.
Možete li opisati kreativni proces istraživanja i dokumentovanja Pazolinijevog života u to vreme?
Moj istraživački rad na ovoj temi počeo je mnogo godina unazad. Godine 1997. sam diplomirala na Univerzitetu u Udinama na Fakultetu za furlanski jezik i književnost s tezom pod nazivom „Romanski uticaji u stvaralaštvu Pjera Paola Pazolinija”. Držala sam predavanja u Italiji i inostranstvu i objavila članke i knjige na tu temu. Pronašla sam pisma, zapise, dnevnike, likove i direktna svedočanstva o detinjstvu i mladosti Pazolinija. Upoznala sam se s nekim od njegovih bivših učenika i sa članovima porodice, kao i sa stručnjacima i akademicima zahvaljujući kojima sam produbila svoje znanje o njemu. Sve to dešavalo se pre nego što sam se posvetila dokumentarnom filmu. Sva istraživanja ostala su tu godinama, a onda sam se tokom pandemije ponovo vratila svojoj tezi i počela da pišem roman i predlog za televizijsku seriju. Nakon toga, stigla mi je ponuda da napravim ovaj dokumentarac koji je već bio u meni, ali možda sam se plašila da ga realizujem. I mogu da kažem da je velika odgovornost snimiti dokumentarac o Pazoliniju.
Da li postoje određeni trenuci ili priče iz tog vremena koje ste smatrali posebno zanimljivim ili izazovnim za prikazivanje?
Uvek su mi bile u mislima epizode iz života mladog Pazolinija jer sam ih proučavala kroz njegova pisma, spise i različita svedočenja ljudi koji su ga poznavali. Za mene su trenuci kada Pazolini piše svoje prve stihove na furlanskom, ili kada odlučuje da otvori školu za decu farmera, ili osnivanje Academiute mitski trenuci njegovog života. Uvek sam ih imala u glavi kao filmske kadrove. Kada je došao trenutak da ih „oživim” kroz film, nisam se dvoumila.
U rekonstrukciji slike sam koristila lokalne dečake, uključujući svoje nećake, i uključila ih u kreativni proces, pričala im ko je Pazolini i šta je radio; mnogi kostimi i rekvizite u filmu su originali iz 1940-ih. Moje komšije, koje su znale da snimam dokumentarni film o Pazoliniju, obezbedile su stare knjige i sveske, bicikle iz tog vremena, a tekstovi na stolu su originalna izdanja iz perioda kada je Pazolini bio student. Trudila sam se da imam neku vrstu, „filološke pažnje” prema detaljima. Ali, pre svega, veoma emotivno mi je bilo da intervjuišem Đuzepea Bertolina, ‘il Nini,’ jednog od njegovih učenika, jednog od poslednjih svedoka tih godina. Intervju je trajao više od tri sata i bio je pravi skok unazad u vreme, ali istovremeno se osećalo kao da je ‘Pier Paolo’, kako ga naziva, bio veoma blizu nas. Đuzepe je pričao o ratu, bombardovanjima, siromaštvu i tuzi tog perioda, kako ih je Pazolini besplatno i na kreativan način podučavao, kako je svako od njih bio vrednovan zbog svojih talenata. Kako je Pazolini za sve njih bio ne samo učitelj istorije i gramatike, već i učitelj života.
Kakva su vaša očekivanja od publike u Beogradu?
Verujem da mladost Pazolinija može da posluži kao model kreativnosti, istrajnosti i altruizma, da može da podstakne publiku da ponovo otkrije vrednosti poput posvećenosti drugima, znanja, raznovrsnosti ljudske duše, lepote, poezije, poštovanja korena i zajednice, kao i društvenog angažmana.
Nadam se da će publika otkriti manje poznatu stranu Pazolinija. Kroz njega, mladi ljudi mogu shvatiti važnost prihvatanja izazova znanja. Za odrasle i one koji se bave obrazovanjem, ključno je razumeti koliko je značajno inspirisati i pomoći mladima da pronađu svoj put, otkriju svoje talente i pomoći im da uspostave svoj identitet.
0 Comments