ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Isidora Simijonović: Osetljivost je i snaga u isto vreme

O glumi, pevanju, „soundtrack-u za život" i društvenom aktivizmu
Piše: Marija Milić

27. April 2021

Isidora Simijonović glumom je počela da se bavi sa nepunih petnaest godina, kada se u glavnoj ulozi pojavila u filmu Klip. Nakon toga je upisala Akademiju umetnosti beogradskog Alfa univerziteta gde je i diplomirala u klasi profesorke Mirjane Karanović.

Još tokom studija ostvarila se u brojnim ulogama: preko simpatične Saše iz Jutra u čijem liku su mnogi prepoznali delić sebe, surove Ruže u Ubicama moga oca, pa do filma Dobra žena u kojoj igra ćerku upravo svojoj profesorki Mirjani. Nedavno smo imali prilike da je gledamo u seriji Porodica u kojoj glumi mladu novinarku koja kroz samo pet epizoda prođe brzu školu odrastanja. Pored brojnih uloga na filmu i seriji, Isidora je aktivna i na pozorišnoj sceni.

Do skoro je bila članica sastava Vrooom, ali je zbog glumačkih obaveza pevanje, za sada, ostavila po strani. Završila je Muzičku školu Stanković, odsek za klavir, a vešta je i na gitari. Iako sebe smatra detetom u duši, često nam na društvenim mrežama ukazuje na važne i osetljive teme u društvu i otvoreno govori o položaju žena.

Sa Isidorom smo se našli ispred Sava Centra, odlučili da intervju radimo napolju i uz priču uživamo u sunčanom danu. Saznali smo da voli muziku, ples i duge razgovore sa prijateljima. Uživa u kuvanju, a odnedavno uči da šije. Govori nam i da je veliki ljubitelj životinja, a za svog psa bi, kako kaže, srušila ceo svet. Saznali smo kako se priprema za različite uloge, šta za nju predstavlja vikend, kakav je odnos društva prema glumcima i da li je ona zbog glume prerano odrasla.

U seriji Porodica igraš mladu novinarku na početku karijere. Reklo bi se da tvoj lik predstavlja oličenje tadašnjeg sistema. Šta ti je pri izgradnji lika bilo najbitnije?

Isidora: Najbitnija i najvažnija bila mi je aktuelnost tog lika, u smislu pozicije novinara. Barem sam je ja doživela kao sličnu sa današnjom pozicijom. S druge strane, ta univerzalnost koju ona nosi. To je pitanje svakog mladog čoveka u ovoj zemlji koji želi da se bavi svojim poslom i ima određene ideale za život i posao. Onda se susreće sa surovom realnošću ovog sistema i ovog društva koji bavljenje svojim poslom čine luksuzom. Danas smo često dovedeni u situaciju da moramo da pravimo izbor između onoga čime želimo da se bavimo verujući u svoje ideale i onoga što je naša stvarnost. A u toj stvarnosti nas uče da nije moguće i jedno i drugo. To mi je bila vrlo zanimljiva tema za razmišljanje, te sam sebi postavljala neka pitanja.

O čemu si razmišljala dok si gradila lik?

Kroz tu ulogu razmišljala sam upravo o tome gde su naše granice. Gde su naše crvene linije. Šta su stvari koje smo spremni da uradimo, a šta ne. Razmišljala sam i o vaspitanju, poslušnosti, kao i o kultu autoriteta koji je ovde izražen. Od malena nas uče da ne talasamo, da se ne suprotstavljamo autoritetima koje bi često valjalo preispitati. Razmišljala sam o tome da li je možda bolje da odustaneš od svega i povučeš se ako ne možeš da radiš svoj posao na način na koji ti želiš, ili je ipak bolje da krčiš taj put i boriš se za to da radiš na neki svoj način. Svakako mislim da je najbolje graditi i negovati dobru i zdravu intuiciju koja daje odgovore kada se naiđe na ovakve izazove. Mislim da je danas mejnstrim novinarstvo na ovom nivou jer mnogi nisu bili spremni da krče taj put, niti da se bore za svoju profesiju i javni interes. S druge strane, mnogi su bili dovoljno agresivni da tuku sve pred sobom isključivo zarad neke svoje sitne ili krupne korsti.

Isidora u seriji Porodica

Kako si ti doživela Natašu?

Nataša ima osećaj za moral svoje profesije. Ona je ubačena u vatru brojnih pitanja. Iznenada je izvučena iz neke logične pozicije – mlade reporterke  i ubačena je u vulkan, u jednu jako ekstremnu situaciju. Ona upravo pod tim visokim naponom mora da donosi najvažnije ljudske i životne odluke. Ta situacija je i meni kao glumici bila jako zanimljiva. Razmišljala sam koliko je teško donositi takve odluke, a posebno u takvim uslovima. Ona mora kroz tu seriju da prođe brzu školu odrastanja i suočavanja sa ovdašnjim sistemom koji je tada bio posebno komplikovan.

Da li si možda razgovarala sa novinarima koji su tada bili aktivni i u sličnoj poziciji kao Nataša?

Nisam ni sa kim ko je tada bio aktivan. Za mene kao osobu i glumicu, bilo je najzanimljivije da ja to gradim iz nekog svog osećaja i razmišljanja: kakva je ta profesija, koliko je kompleksna, zanimljiva… Imala sam tu privilegiju, jer je moj lik fiktivan, nema direktnu referencu. Imala sam malo više prostora. Konsultovala sam se sa jednom sestrom koja je novinarka. Dosta smo razgovarale o tome kakav je to osećaj, kako se ona zaljubila u tu profesiju, šta je ono lepo i suštinsko u toj profesiji. Čini mi se da je to ugroženo upravo sistemom. Svi ti pritisci na medije ugrožavaju suštinu – da prava informacija stigne do građana.

Još jedan od skorijih projekata na kojem si radila je spot grupe Dram za pesmu Vikend ubija. Kako je došlo do te saradnje? Da li ih možda privatno slušaš?

Ja sam njih otkrila tokom karantina. Čim je to bilo moguće, otišla sam da kupim njihov CD. Slušala sam ih u kolima, pokazivala prijateljima. Umem da budem malo euforična kada mi se nešto dopadne, možda čak i dosadna po okolinu. Iskreno sam bila njihov fan, šerovala sam ih i po Instagramu, u duhu te euforije. Momci iz grupe su to videli. Obradovali su se jer su oni fanovi Jutra, tako da smo bili uzajamni fanovi jedni drugih. Naknadno smo shvatili da smo Marko, klavijaturista, i ja išli u istu srednju školu. Tada su me zvali na koncert, koji se, nažalost, još uvek nije održao. Kroz par meseci smo se ponovo čuli, oni su izašli sa predlogom da ja glumim u njihovom spotu. Mene je to stvarno obradovalo, jer nisam imala tih ambicija ranije. Bilo mi je drago, posebno jer pripadnici moje generacije imaju toliko talenta, ukusa i sposobnosti da sami prave dobru i kvalitetnu muziku. Zaslužuju da ih šira publika vidi i čuje.

Da li i tebe, kao što pesma kaže, Vikend ubija, a šta ti vikend donosi?

Svakakve su mi sada asocijacije. Prvo što mi pada na pamet, s obzirom na moj život i moj poziv, je da sam malo uskraćena za taj vikend u klasičnom smislu. Moja profesija je potpuno nemilosrdna što se tiče toga, čak nam je nekada vikend prime time za izvođenje predstava. Uvek sam malo zavidela ljudima kada kažu ono „Jao, petak veče, subota je stigla“. Na početku svake nedelje imaju jasan cilj. Ja nemam taj jasan ciklus, šta je vikend, a šta je radna nedelja. Kod mene je to sve pomešano, nekad je sredom vikend i jedva čekam sredu.

Taj vikend se i menja sa godinama, drugačije mi je sada. Ranije sam se više radovala izlascima. Sada su dobili drugo ruho. Mada mi, zapravo, malo nedostaju, jedva čekam da se ponovo osetim kao da imam dvadeset godina. Sa tim spotom imali smo mali preview, u KST-u, ličilo je na neki izlazak, vratilo me je u te dane.

Pored ovih projekata, jedna od zapaženijih uloga bila je u seriji Ubice moga oca. Lik koji si tumačila je veoma temperamentan i fizički zahtevan. Šta te je povezalo sa tim likom, kako si se pripremala za ulogu?

Uloga ima taj vajb kao iz neke video igrice. Ja sam se preko toga zaljubila, preko tih borilačkih veština i koreografija koje smo pripremali sa noževima, pištoljima, tom vrstom gejming-akcione rekvizite. Bilo mi je vrlo uzbudljivo, osećala sam se kao Lara Kroft. Dosta sam vežbala sa kaskaderima. Učili su me kako da rukujem oružjem, sve te zahvate, zamahe, delove koreografije, da to deluje uverljivo. Podsetilo me je na neki ratni ples, što me je vrlo zabavljalo.

Drugu nit koju sam našla da bih se zaljubila u tu ulogu, a to mi je vrlo važno – da se lično vežem za taj lik, je njena ljubav prema psiću. Ona ima tog svog psa koga voli najviše na svetu i dosta stvari koje ona radi su zapravo motivisane time što se ona bori za njega… Ja sam ozbiljan animal i dog lover. Vrlo sam se identifikovala sa njom jer i ja znam da, ako mom psu fali dlaka sa glave, to je dovoljno da ja srušim svet. Tu sam vrlo mogla da je razumem.

Isidora u seriji Ubice moga oca

Nakon toga usledila je i serija Jutro će promeniti sve, koja beleži živote jedne generacije. Iako umetnost ne treba deliti na onu za stare i mlade, da li misliš da na našim prostorima fali još ovakvih ostvarenja?

Ta tema je neiscrpna, a svakako nedovoljno načeta. To je jedan dragocen prostor koji nije dovoljno iskorišćen u našoj kinematografiji, trenutno. Jutro je jedan dobar primer koliko to može da bude inspirativno. Mladi su svojom reakcijom na tu seriju pokazali koliko je to bilo potrebno. Dosta ljudi kaže da se vraćaju toj seriji. Mladima je potrebno da se neko bavi njima na jedan iskren, autentičan i pametan način, bez neke vrste romantizacije ili predrasude o tome kakvi su danas mladi ljudi. Serija je ušla u atmosferu života i mladosti ovde. Baš mislim da treba da se da više prostora, posebno mladim autorima. Bilo bi jako zdravo, dobro i plodonosno.

Aktivna si i u pozorištu. U predstavi Sumrak bogova igraš Martina, muškog lika. Kako si se adaptirala i doživela tu ulogu? Koliko je zahtevno igrati muškog lika?

To je vrlo izazovan lik, zato što on prođe jedan put, i tokom predstave se prelomi. Sva njegova bol i patnja pretvore se u nekakvu osvetničku energiju i agresiju. Zapravo mi je zahtevno da, kad god igram tu predstavu, prođem taj put. Vrlo je mračna i bolna ta tematika. Bavi se Nacističkom Nemačkom i krahom jedne porodice, koji se dešava u godinama rata. Jedna od stvari koje ja volim kod glume je to istraživanje sopstvenog identiteta. Razmišljala sam o tome koliko smo mi zapravo svi slojeviti i koliko imamo nivoa ličnosti. U tom smislu, mislim da su žene i muškarci mnogo sličniji nego što se predstavljaju. Krhkost i nežnost postoji i u muškarcima, što se zanemaruje u nekoj tipičnoj slici muškarca, naročito ovde na Balkanu. Isto tako mislim da i žene imaju muški princip. To su neki principi koji se pretapaju i kod jednih i kod drugih. Onda sam ja za tu ulogu više osećala taj muški princip, taj deo moje ličnosti.

Kakva je saradnja sa rediteljima, da li mladim glumcima pružaju slobodu pri radu?

To zavisi od reditelja do reditelja. U ovom našem pozivu, koji je kreativan rad, poželjno je da se dobro razumeš sa osobama sa kojima sarađuješ. Tada nastaju bolje stvari. Imala sam sreće, te sam radila sa takvim ljudma, privlačim takve ljude, koji su mog senzibiliteta. Sa Bojanom Vuletićem, na primer, napravili smo neke izmene u scenariju. Razgovarali smo, pomalo izmenili razvoj tog lika i neke scene. On mi je dozvolio da svojim razmišljanjima u nekoj meri utičem na to ko je taj lik i kako ga ja vidim. Reditelji koji dozvole tako nešto su ljudi sa kojima ja više volim da radim. To je kompleksniji i kreativniji rad, nego kada očekuju od tebe da izvršiš neki zadatak. Jednako je važno da reditelj ima dobre instrukcije, da mu je važan svaki lik, da prati ono što radiš i da te svojim sugestijama vraća na put koji ste dogovorili. Tako se glumac oseća sigurnije i slobodnije. Kad dođe do snimanja, reditelj jeste taj koji vidi širu sliku. Ja sam imala sreće da sam nailazila na neke takve ljude, to volim da vidim i očekujem od dobrog reditelja.

Da li mladi glumci imaju „privilegiju“ da odbiju ulogu? Kako ti biraš uloge?

To je prostor slobode koji se osvaja vremenom. Ja sam vrlo osetljiva, ali vremenom sam naučila da je osetljivost u isto vreme i snaga. Ako si u dobroj komunikaciji sa svojom osetljivošću, to može da postane snaga. Ja sam upravo iz tog razloga neke uloge nekada odbijala, posebno kada sam osetila da to nije nešto dobro, što me inspiriše, pokreće. Za mene su to bile uloge kojih sam se odrekla, jer sam osetila da to prosto nisu moje uloge. One koje ne odigraš su, takođe, važne, kao i one koje prihvatiš. Kroz njih pomalo izgradiš i svoj identitet. Važno je biti pažljiv. Sa druge strane, mislim da nije svaka uloga – uloga života. Svaki glumac odigra neku ulogu koja nije pogodak. Prošla sam kroz taj period početka i afirmacije, nisam imala taj nivo svesti tada. Treba imati razumevanja za mlade ljude kada prihvataju različite stvari, jer se ti kao umetnik tražiš. Odgovor je u osluškivanju sebe.

S obzirom da si od petnaeste godine počela da glumiš, da li misliš da si zbog ovog posla možda prerano odrasla i sazrela?

Definitivno, i to, kao i sve drugo, ima svojih prednosti i mana. Naravno da sam neku vrstu bezbrižnosti i mira ranije izgubila, ostala sam uskraćena za to. Nekada, kada mislim o tome, verovatno bi mi na neki način bilo lakše da je bilo drugačije. Na neke stvari ne možemo da utičemo.

Veoma si društveno aktivna, posebno po pitanju ženskih prava. Kako ti se čini stanje kod nas, da li primećuješ veće interesovanje za tu temu, barem na društvenim mrežama?

Ja vidim poboljšanje, koje dolazi upravo iz tog nekog aktivizma na polju društvenih mreža. Tu se ljudi umrežavaju i razmenjuju informacije, oformljavaju inicijative, edukuju se. Konačno se otvorio prostor za diskusiju o tome. Vidim da mlađe generacije ranije osveste ovaj problem. Profil Kritički je jedan odličan primer toga. Važno je da takve stvari postoje jer je efekat toga vidljiv. To jeste jedna teška borba, ali mislim da je jako bitna za sve nas.

Kakva je pozicija žena u kulturi?

Kada je reč o položaju žena u kulturi i javnom prostoru, to je ogledalo položaja žena inače, u društvu. Važno je da svi ti problemi, kao i problemi seksualnog zlostavljanja i eksploatacije, budu u fokusu. Mediji pokušavaju da ih predstave kao probleme jedne branše, naprotiv, to su problemi cele naše zajednice i sveta uopšte. Ova sfera je prosto najvidljivija, stoga je nekako moglo sve najpre tu da se desi i da se krene u tu bitku. Zapravo je to stvar svih nas, svih žena. Počevši od najbanalnijih stvari, kako mi posmatramo javne ličnosti i koliko najčešće mediji insistiraju da se žena objektivizuje. Banalno i surovo se tretira njen fizički izgled, pa sve do toga da se hiperseksualizuje ili se blati zato što ima bore i celulit. Najčešće se diskutuje o ženskom fizičkom izgledu, dok se tako nešto muškarcima ne događa. Glumica, kada snimi scenu seksa, to je naslovna tema žute štampe. Zato je vrlo važan odnos društva i javnosti prema javnim ličnostima.

Javno si podržala koleginice, žrtve seksualnog nasilja. Komentari ljudi su podeljeni, a često i nemilosrdni prema žrtvama. Da li kod ljudi manjka saosećajnost?

Kada neko opljačka banku ili ukrade nekome novčanik u autobusu, niko ga ne pita zašto je on držao novčanik u torbi. Što nije držao ranac bolje? Svakome to pitanje zvuči bizarno. Jedino ovde mi postajemo ekstremno sumnjičavi, što govori o našem odnosu prema ženama generalno. Radi se o jednoj osnovnoj ljudskoj empatiji. Posebno postoji nedostatak prema ljudima koji su u javnom svetu.

Da li misliš da je problem nedostatak edukacije na ovu temu?

Devojčice se generacijama unazad vaspitavaju da one treba da se štite od nasilnika, a ne da su nasilnici ti koji treba da se sankcionišu. Dečaci treba da se uče i tretiraju devojčice na ravnopravan način, a ne da se devojčicama usađuje strah u kosti. Počevši od toga da ne idu same po mraku, da ne nose kratku suknju… To je pogrešno i dovodi do toga da, kada se nešto desi, ljudi te pitaju zašto se nisi čuvala. Nama nisu potrebne devojčice u strahu, već sigurno društvo. Kod nas je bruka biti žrtva, umesto da je bruka biti nasilnik. Zato je edukacija čitavog društva važna.

Da li si ti nekada doživela neki vid nasilja?

Milim da svaka žena na ovom svetu, a i u ovoj zemlji, prođe određeni vid nasilja. Bila sam objekat seksualizacije i neke vrste eksploatacije na tu temu kao devojčica od četrnaest i po godina. Nije isto u tim godinama biti dečak ili devojčica. Nije neobično da, kada prođeš ulicom, neko ti dobaci. Ja sam čak imala jedan okršaj u petom razredu gde smo morali to da rešavamo među sobom. Dolazilo je čak i do koškanja. Edukacijom možemo da sprečimo tu vrstu zbunjenosti kod dece. Mislim da je seksualno obrazovanje u školama veoma važno uvesti.

Vratimo se na malo vedrije teme. Pored glume, baviš se i muzikom, pevaš, sviraš klavir i gitaru. Do skoro si bila članica grupe Vrooom, kakvo je bilo iskustvo pevati i putovati sa njima?

Od malena sam volela da se bavim i plesom i muzikom. Bio je to još jedan način da se kreativno izrazim. Prijalo mi je da nešto novo istražim. Muzika oplemenjuje i onoga ko je stvara i onoga ko je sluša. Za mene je to bila jedna zanimljiva istraživačka faza. Prijalo mi je, s tim što sam shvatila da nisam mogla na tom nivou toliko ozbiljno da izdržim zbog ostalih obaveza. Morali smo da se raziđemo, ali mi je baš ostalo u lepom sećanju. Koncerti su mi bili baš zanimljivi. Potpuno je drugačije od pozorišta, od bilo kog drugog javnog nastupa. Nema te vrste konvencije kao u pozorištu. Ovde svi stoje, pričaju i piju pivo. Ti moraš da im privučeš pažnju, u tom smislu je dosta izazovnije. Prvi put kada sam to doživela, malo sam se prepala, ali kada dobiješ tu povezanost sa publikom, onda jako prija.

Šta od muzike voliš da slušaš?

Spotify je moj najbolji prijatelj (smeh). Imam veoma raznovrstan muzički ukus. Zavisi u kom periodu i trenutku života određeni soundtrack za život je meni potreban. To varira od francuskih šansona, preko Tereze Kesovije, do Eda Širana. To je jedna plejada muzičkih pravaca koja se srela na mom profilu.

Koji je trenutni soundtrack za život?

Sada sam radila predstavu Cement, koja obiluje plesom i đuskom, tako da me pesma Hadi Zeidana – Bellydance Vogue trenutno najviše pokreće.

Ko je Isidora kada nije na sceni, šta ti budi svakodnevnu radost?

Volim da učim nove stvari. U poslednje vreme učim da šijem, moda me dosta zanima. Odevanje je jedan način izražavanja koji meni baš prija. Volim da crtam, bindžujem serije, filmove. Čitam knjige kada imam vremena. Volim da sa nekim svojim dragim ljudima vodim duge razgovore. Ti pravi razgovori su za mene najveća radost. To me poslednjih godina mnogo više ispunjava nego gužva, minglovanje… Verovatno sam jedno kreativno biće koje ima izraženo prisustvo deteta u sebi. Volim i da kuvam, taj proces me smiruje.

Šta najbolje kuvaš?

Nisam ja sad neki ekspert, volim da kuvam hranu koju to dete u meni voli da jede. To su lazanje, tortilje, pice, paste. Sve te stvari koje ti poprave dan. Hrana ima tu moć da spase stvar kad je najteže.

Za kraj, reci nam gde možemo da te gledamo u pozorištu? Šta nas novo očekuje na filmu/seriji?

U Beogradskom dramskom igram nekoliko naslova, od kojih bih vam svaki preporučila. To su Cement, Liliom, Jugojugoslavija i Sumrak bogova. U Zvezdari igram Osamu, u Bitefu Jami distrikt, Miru… U Ateljeu Testirano na ljudima. A na jesen nas očekuju dve nove serije i dve uloge koje su mi jednako drage. To su Vreme zla, nastavak Korena i Azbuka našeg života, savremena igrana serija od deset epizoda.

Fotografije: Aleksa Radunović

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *