ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹ ANTENA NOVA EPIZODA: Simbol Beograda - Avalski toranj ✹

Shop    |    Newsletter    |    Podrži nas

Petar Aleksić: Crvena boja je ono što jesam, plava ono što bih mogao da postanem

Sa mladim umetnikom o Dobro čuvanoj tajni, inspiraciji i simbolici u radovima

29. October 2021

Do nedavno ste u Gradskoj galeriji mogli da videte radove mladog umetnika Petra Aleksića. Tom prilikom, u okviru serije Dobro čuvana tajna, mladi autor predstavio je radove inspirisane ikonografijom i hrišćanskim motivima u kombinaciji sa elementima iz islama i antike. Petar je završio studije na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, dok je paralelno tokom studija bio deo kolektiva u umetničkom prostoru Kvaka 22 gde je, između ostalog, uređivao galerijski program. U Kvaki 22 i sam je imao dve samostalne izložbe – Roze i drugi osećaji i Ostaci, a ove godine svoje radove predstavio je u okviru manifestacije Art Weekend Belgrade. Za izdavačku kuću Rende nedavno je, zajedno sa Nemanjom Ćirićem iz benda Sveta Pseta, izdao zajedničku zbirku poezije I bajci je došao kraj. Bio je učesnik različitih umetničkih rezidencija, autor je velikog broja javnih i skrivenih murala i scenarista i producent kratkog eksperimentalnog filma Crno crno sivo.

Sa Petrom smo razgovarali o različitim medijumima koje koristi u svojim radovima, Dobro čuvanoj tajni, poeziji i rezidencijama.

U svojim radovima koristiš razne medijume, ali da krenemo od toga kako si počeo da se baviš pravljenjem tapiserija?

Petar Aleksić: Nisam siguran da su to tapiserije, više bih ih nazvao tepisima, za sada. Krenuo sam da pratim na internetu, Amerikanci su to počeli dosta da rade tokom korone, dosadno im je, valjda. Kupe tu mašinu koja je kod njih jako jeftina i prave svašta. Kako sam krenuo da istražujem, video sam da pojedini ljudi to rade u smislu visoke umetnosti i prave galerijske radove. Toga kod nas nije bilo, te sam naručio mašinu iz Kine i više to zamišljao kao komercijalni posao sa strane. Zanimljivo je baviti se time i dobro je da sam promenio medijum. Nedavno sam jedan najveći tepih koji sam uradio izložio na Art Weekend-u u Hotelu Beograd. Možda bude i izložba na kojoj će biti izložena serija tepiha. 

U poslednjoj seriji Dobro čuvana tajna uočljivi su pravoslavni motivi. Da li time prenosiš poruku ili ti je samo vizuelno interesantno?

Tema ove poslednje serije jeste da se krene od pravoslavnih hrišćanskih motiva, pa sam uz to kombinovao elemente iz islama, Kurana i antike. To je bila neka polazna tačka. Sve je krenulo na završnoj godini fakulteta, gde smo imali hrišćansku ikonografiju, pa smo malo dublje ušli u temu. Odatle sam izvlačio neke detalje i pravio male zagonetke, tako da moraš da imaš neko predzanje da bi shvatio celu priču. Ovako ti vizuelno izgleda dobro ili loše, ali treba o tome malo više misliti. Zato je i Dobro čuvana tajna, ipak moraš malo da razmišljaš o svakom radu, a i ta glavna velika slika, koja je platno prekriveno zavesom i tu su klinovi, u stvari je nagoveštaj da se ta dobro čuvana tajna nastavlja, pa je zato slika prekrivena i delom vidljiva.

Šta te najviše inspiriše?

Kako se dešava taj moj likovni razvoj, mislim da postaje tehnički ozbiljnije, ali i skrivenije u samom značenju. Sam po sebi sam malo zatvoren, pa tako podsvesno ispadaju moji radovi i pravac u kom sam krenuo mi se sviđa. U  jednoj od prošlih serija Ostaci, u Kvaki 22, koristio sam stvari koje sam zatekao u prostoru dok smo sređivali, što je bio mali omaž prostoru i ubacivao sam razne poruke pored materijala. Ovako generalno, nisam siguran šta mi je inspiracija. Svaka serija nosi nešto svoje.

Čini mi se da su i kratke misli nešto što voliš da koristiš u radovima. Zašto ti je to interesantno? Kakav efekat i poruku time želiš da postigneš?

To je bila moja prva samostalna izložba i serija radova pre nego što sam ušao u Kvaku 22. U tom nekom periodu sam krenuo da razmišljam o gradu, novom društvu, kako ljudi gledaju na stvari i u isto vreme sam u tom periodu krenuo na fakultet i da pišem poeziju, pa je tako nastala ta serija. Ona je imala dosta apstraktnih slika, pejzaža grada koje sam dopunjavao tim rečenicama, te je to izgledalo donekle kao neka razglednica. Bila je jedna slika koja je trenutno u Kvaki 22, na kojoj je stub Pobednika i na njemu piše Pobednik je napustio Beograd. Malo je duhovito sa tim sloganima, a malo je i depresivno.

Koliko sam prostor gde stvaraš ima uticaj na krajnji ishod umetničkog rada?

Mislim da ima uticaja. U Kvaki sam, na primer, gledao na groblje, pa su i slike malo zagušenije, prljavije, u isto vreme i otvorene i zatvorene kompozicijski. Kada sam bio u Beograđanki i radio ovu poslednju seriju, imao sam ceo jedan zid u staklu koji gleda na most i zalaske Sunca, kojih ima dosta na slikama. Možda je to slučajni splet okolnosti, ali mislim da ipak ima nešto u tome (smeh). 

Često koristiš drvo kao podlogu za svoje radove, zašto si se odlučio za to?

Nisam siguran koliko sam ga ranije koristio, ali za ovu poslednju seriju drvo je bilo logičan sled misli. Ako polazimo od ikonografije, ikone slikane na tim lipovim daskama, onda je bilo logično da ih i ja koristim, a dobro je bilo i za promenu, jer ranije nisam toliko radio na daskama, donekle se razlikuje u tehnici slikanja. Kada je rađeno na dasci, ima i taj religijski momenat, ali ima i neku dubinu, luk, udubljenja, više je kao objekat, a ne klasična slika.

Kada govorimo o bojama, na tvojim radovima ima dosta crvene. Postoji li neka simbolika u tome?

Ima dosta simbolike u crvenoj. Čitao sam jednu knjigu koja se zove Crvena – Istorija jedne boje – govori o tome kako se pravila i koristila u srednjem veku, pa u modernom dobu, a kako sada. Ipak, da li sada ljudi gledaju simboliku boja, ne znam. Svakako, u mojim radovima prednjači ona i plava boja. Crvenu boju vezujem za ono što jesam, plavu za ono što bih mogao da postanem. Pokušavam da pristupim tako da svaki element slike ima svoje zašto je tu, naravno ima i dekorativnih delova koji su tu da upotpune kompoziciju, ali bitno je da se razmišlja o celini. Doduše, možda samo ja previše mislim o tome (smeh).

Dosta pažnje posvećuješ simbolici i deluje mi da ti je to bitno, kako u slikarstvu, tako i u poeziji.

Pa, da. Želim da ceo proces pravljenja slike ne bude samo sedim i slikam, nego da ima svoje kako i zašto. Bitan deo mi je proces, da mi bude zanimljivo, da malo istražujem i probam nešto da promenim. Još jedna stvar, koja možda nije dobra za mene, je što se ne držim jedne iste teme, jer gledam po internetu, a i ovako, ljudi koji su uspešni slikaju istu stvar decenijama, a ja ne razumem kako to neko može. Lik slika gavrana trideset godina! Dobro, našao si neko značenje, ali dokle više? (smeh) 

Bio si deo različitih umetničkih rezidencija, koliko su one bitne za razvoj jednog umetnika?

Prva rezidencija na kojoj sam bio, na Bledu, nije bila klasičan vid rezidencije, nego sam otišao po preporuci dečka koji kupuje veliki broj mojih slika. Otišao sam tamo, bili smo u Titovoj vili i bilo je dosta neformalno, imali smo ogroman prostor gde su bili i lokalni umetnici iz Slovenije. Tamo sam imao prilke da se malo upoznam sa ljudima sa drugačije scene, jer, ipak, Slovenija je dosta bliža Evropi i malo drugačije razmišljaju od nas. Letos sam bio na Biševu, koje je izgledalo kao Kvaka 22 na ostrvu, jer sve počiva na samooragnizaciji. Ovu rezidenciju organizuje Stipe, koji to radi u kući svog dede, koja je, u stvari, konoba i jako je simpatično. Na ostrvu živi 12 ljudi van sezone, dok preko leta ljudi brodićima dolaze na plažu i u obilazak ostrva. Rezidencije pomažu umetnicima, izađeš malo iz ateljea i grada, a opet radiš na svom radu na nekom drugom mestu. Upoznaješ nove ljude i učiš nove stvari.

Učestvovao si i u kreiranju programa kulturnog centra Kvaka 22. Kakvo iskustvo nosiš odatle?

Meni je najprirodnije bilo da budem u galeriji i tu vodim program, ali to se nije u potpunosti desilo. Bilo je tu svačega da se radi i to oduzima dosta vremena. Preko dana predavanja na fakultetu, onda, ako dolaze ljudi iz inostranstva, dolaze oko 17h, isporuka pića stiže u 19h, od 20h se otvaraju vrata, pa svirka i žurka traju celu noć. Ono što je meni bilo bitno i što se razvilo iz tog galerijskog iskustva je „smisao za postavku’’ kada ugovaraš nešto sa umetnicima, svako ima svoju viziju kako bi želeo nešto da izgleda i svako razmišlja na neki drugačiji način. Dobra je prilika da upoznaš puno ljudi, napraviš kontakte, prijateljstva i dalje zajedničke poduhvate.

Postoji li tržište kada govorimo o vizuelnim i likovnim umetnostima?

Postoji tržište, prodaju ljudi slike i žive od toga. Mi smo manja i zatvorenija sredina i mogu da se prodaju slike, ali je teško ući u te evropske i američke krugove gde se prodaju slike za suludo velike pare. Mi smo u zaostatku, jer na nas gledaju kao na neki treći svet Evrope, već smo jedan stepen ispod njih, treba da dođemo na taj njihov nivo, pa onda sa njima da se takmičimo.

Koliko su galerijski prostori otvoreni za mlade?

Kada govorimo o tome, nemam previše iskustva – izlagao sam u Kvaki, a ostalo što sam izlagao je bilo po pozivu ili preporuci. Nemam naviku da se prijavljujem na konkurse, što je loše i nije baš pametno i produktivno (smeh). 

Postoje li neki umetnici koje bi istakao?

Ljudi moje generacije, kao i ovi malo mlađi – svi se tek profilišemo. Od mnogih imam jedan rad koji mi je strava, ali za generalni rad imamo još da guramo da kažemo da je to dobro. Aleksandar Todorović mi je po radu tenutno blizak i zanimljiv, on slika isto u formi ikone, ali ubacuje i društveni momenat, pa slika Stiv Džobsa, Elon Maska i dosta ubacuje motive uticaja društvenih mreža i slično – pop kultura pomešana sa ikonografijom. Spomenuo bih Andrea Remneva, Edwarda Poveya i Laurensa Legiersa koji je dosta mlad.   

Kako je došlo do saradnje sa Svetim Psetima kojima si uradio sliku Svetog Hristofora?

To nije bilo toliko veliki poduhvat. Blizak sam sa članovima benda, dugo se družimo i krećemo se u istim krugovima. Kako je tačno došlo do toga, ne znam i ne sećam se ko je to predložio, ali Sveti Hristofor je bio zanimljiv i njima i meni. On je predstavljen sa glavom psa, jer je u nekom trenutku prevoda Biblije nešto pogrešno protumačeno. O njemu smo učili još na faksu i tad sam bio u fazonu: kakav je ovo lik, ima glavu psa (smeh).

Sa Nemanjom Ćirićem si objavio zbirku poezije I bajci je došao kraj, koliko se kod tebe razlikuje proces vizuelnog i verbalnog umetničkog izražavanja?

To polazi iz iste tačke, a to je misao. Kod mene je vrlo slično da će se ostvariti putem stiha ili slike. Svaka slika može da se predstavi kao jedna pesma, što smo sada na poslednjoj izložbi i radili – u katalogu smo napravili jednu pesmu i svaki stih je predstavljao naslov sike. Dobre slike koje naslikam imaju neku priču. Sve vreme razmišljam u toj kratkoj formi, bilo da je u pitanju poezija, bilo slika. Ako gledaš sliku, dosta stvari tu može da se poveže u priču, ali mislim da ljudi stvarno nemaju strpljenja da gledaju.

Tvoji radovi su prikazani na Belgrade Art Week-u, šta možemo da vidimo u tvojoj sobi u Hotelu Beograd?

Tri slike iz prošle serije Dobro čuvana tajna koja je izložena nedavno u KC Gradu i tepih koji jeste dekorativan, ali ima i simbolike koja je slična sa tom serijom, tako da mislim da to dobro izgleda. Postavljene su tako da lebde u prostoru – slike su zakačene da vise nasred sobe, kao i ćošak tepiha.

Da li kretenska vremena zahtevaju krentensku umetnost koja će se slaviti?

Definitivno da!

Preporučeni tekstovi

Pratite nas na:

0 Comments

Submit a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *