Predstava „Mišolovka” po motivima romana Agate Kristi prvi put je izvedena u Londonu 1952. godine i već više od 70 godina ne silazi sa repertoara. Vremenom je postala svetski fenomen kao najduže igrana pozorišna predstava svih vremena, i to u neprekidnom nizu.
„Mišolovka” je popularna i na našim prostorima i da ovaj tekst govori o klasičnoj predstavi i običnoj pozorišnoj trupi, njegov početak sasvim izvesno bi glasio: „Zavirili smo iza kulisa…”
Međutim, „Mišolovka” o kojoj mi govorimo nema kulise jer se predstava odigrava u kući porodice pesnika Milana Rakića, vili koja je podignuta 1894. godine u Takovskoj ulici u Beogradu. Pozorišna scena zamenjena je tako autentičnim prostorijama sa visokim plafonima iz perioda XIX veka, a iza ove ideje stoji pozorišna trupa „Artisti”.
„Artisti” su se prvi put sastali 2015. godine, a povod za njihovo okupljanje bio je projekat pri Fakultetu organizacionih nauka – tačnije, rad na predstavi „Dr“ Branislava Nušića. Trupa je zvanično osnovana 1. aprila 2016. godine i nazvana je „Artisti na žici”. Ovaj nastavak „na žici” u međuvremenu je otpao iz naziva, ali je artista na monociklu ostao njihov prepoznatljivi simbol i zaštitni znak.

Do sada su izvodili predstave „Zajednički stan”, „Pre rata” i „Boing – Boing”, ali publici trenutno najviše pažnje privlači „Mišolovka”, za koju je rediteljka Sofija Ristić uradila adaptaciju, te je radnju predstave smestila u kuću Milojevića.
Sat vremena pred početak predstave „Artiste” zatičemo u Takovskoj 17, gde za nas otvaraju vrata ranije nego što je to uobičajeno jer su pripreme za izvođenje u punom jeku. Jedan deo trupe već je u kostimima, drugi se pripremaju za šminku i frizuru, treći lože vatru, četvrti proveravaju da li je s tehničke strane sve u redu jer, osim glume i režije, u „Artistima” svi rade sve.
Ipak, iako je reč o amaterskoj ekipi (jer svako od njih ima svoje primarno zanimanje), već na prvi pogled je jasno da svako od njih zna šta radi i koje zaduženje ima, što ne bi trebalo da iznenađuje, s obzirom na to da su nedavno proslavili svoje stoto igranje „Mišolovke”.

Kako je sve krenulo?
„Mišolovka je naša četvrta predstava i prvi izlet u nešto ovako drugačije, do tada smo radili samo na klasičnoj pozorišnoj sceni. Zapravo, smo mi i „Mišolovku” planirali da radimo za klasičnu scenu po originalnom tekstu. Međutim, prvi put kada smo počeli sa čitanjem nije nam se nešto dalo, izjalovio nam se taj plan, ali eto – sačekala je svojih 5 minuta”, objašnjava na samom početku Sofija Ristić, rediteljka predstave.
Kako ističe, za nju je sam rad na adaptaciji bio interesantan zato što je automatski čitajući originalni Agatin tekst zamišljala ambijent u kome će „Artisti” igrati.
„Morala sam, naravno, i određene scene da prekrajam, isečem, pretumbam da bi mogao da se napravi kontinuirani vremenski tok jer kod Agate je malo drugačije. Ja sam želela da se to sve odgira izjedna, odmah i pred očima gledalaca, tako da ne mogu da kažem da je bilo preteško – nije, zato što valjda kad u nečemu tako uživaš, onda ti ništa nije teško. A kada imaš super ljude za kolege i saradnike, onda su ti oni inspiracija i sve je lakše”, govori Sofija.

Sofija Ristić
Kuća u Takovkoj ulici, međutim, nije prvi dom porodice Milojević (iako pravi jeste). Na svom početku, „Artisti” su „Mišolovku” izvodili u kući porodičnih prijatelja jednog od članova trupe i tamo je zapravo „Mišolovka” i stvorena.
„Tamo smo igrali godinu dana, i imena pojedinih likova su vezana za tu kuću jer smo ih, zapravo, od pravih vlasnika i pozajmili”, napominje Sofija.
Osim Sofije, (diplomirane pravnice, glumice i rediteljke u pozorištu za decu), Nemanje Puvače (zubnog tehničara) i Isidore Ristić (Sofijine sestre, diplomirane profesorke francuskog jezika) koji čine postavu „Artista” od samog početka, pojedini članovi priključili su se nešto kasnije, na audiciji koja je održana 2019. godine.


„Otprilike petoro nas koji sada činimo deo postave smo nakon audicije krenuli sa radionicama i tu smo se valjda inficirali, to nam se svidelo – atmosfera, ljudi, kreativnost… Onda je počela Mišolovka i eto – sad smo tu. Ne znam da li je Agata Kristi ovako zamislila ovu ulogu, to jest siguran sam da je nije ovako zamislila (smeh). Ja sam se trudio da kreiram taj lik onako kako sam ja osetio, a naravno da sam slušao sugestije i sve što mi je rečeno, jer je to urađeno na pravi način”, prepričava Dragan Kadović koji u predstavi igra gosta pansiona Paravićinija.
Na isti način trupi se priključila i Tamara Mašić koja tumači lik gospođe Ćuk. Ona kao posebnu karakteristiku ove trupe ističe rad iz srca i sa mnogo ljubavi.
„Mnogo je lepo kad radite sa ljudima koji su vam u međuvremenu ili od samog starta postali prijatelji ili su već to bili pošto je deo ekipe i osnovao „Artiste” i znaju se bukvalno od detinjstva. Ja sam došla na audiciju pre 4 godine, ali imam osećaj kao da se znamo mnogo duže. I mimo predstave se družimo. Baš funkcionišemo kao tim i oseća se ta neka kohezija, poštujemo se međusobno, s obzirom na to da smo svi različiti i za različite stvari smo se školovali, ali imamo zajednički cilj i zajedničku ljubav, pa nas to nekako povezuje. Pritom, i sva ta različistost, u stvari, pojačava kvalitet cele trupe jer učimo jedni od drugih”, ističe Tamara.

Za one od 7 do 107
Više od dve godine izvođenja sa sobom su donele i brojne anegdote, prepričava nam Milan Vukajlović koji je za lik narednika Vidaka pustio brkove, pa više ni sam nije siguran kako izgleda bez njih, s obzirom na to da se svako igranje događa pred publikom od 20 ljudi i da su gotovo svakog meseca četiri datuma rezervisana za „Mišolovku”.
Sofija, s druge strane, nije sigurna koji je glavni razlog što se za predstavu interesuje i mlađa i starija publika, ali ono što je možda zajednički činilac svih njihovih prethodnih predstava jeste to što su one takođe smeštene u neku epohu koja nije savremena.
„Nismo još uvek radili nijedan moderan tekst, i opet smo uspeli da zainteresujemo publiku od 7 do 77, tačnije – bliže 107, s obzirom na to da nas je gledala i čuvena Branka Veselinović, sada nažalost pokojna. Ona je imala 98 godina kada je gledala našu prvu predstavu, što je nama bilo važno jer je ona bila deo filmske postave „Zajedničkog stana”. Pitali smo se u početku da li će se ovo ikome dopadati i da li će ljudi želeti da gledaju ovo. Ne znam da li je to zbog te neke naše energije, ili zbog toga što su tekstovi svevremeni – dakle, ne zastarevaju, ali interesovanje publike i dalje ne jenjava”, govori Sofija.
Nemanja Puvača misli da se publici zapravo svidela njihova ogoljenost, pored želje, truda i talenta.
„Preko 100 igranja pokazujemo sebe kroz likove i posle predstave nas ljudi upoznaju, pa i ako su mislili možda da smo neki nadobudni glumci ili namćori, uvere se u suprotno”, objašnjava on.



Tamara se nadovezuje utiscima da je predstava intenzivna, napeta, misterija je, drama, i ljudi budu baš šokirani posle završetka. U igranju im, kako ona smatra, pomaže i kuća, koja je sama po sebi još jedan igrač.
„Sam ambijent dosta znači i oslikava jednu epohu, ali i olakšava da se i mi, kao i publika, uživimo i nekako je mnogo intimnije. Publika nam je samo na par santimetara, tako da se razmena energije baš oseća. Mi svaku promenu njihovog raspoloženja osetimo, a isto tako i oni našu i onda je sve intenzivnije, oseća se taj naboj. Pritom, mi posle predstave imamo druženje sa publikom, komuniciramo sa njima, oni nas vide kakvi smo u stvarnom životu, a na sceni smo mnogo dalje, možda ima i više slobode za neke greške da se to sve pokrije. Ovde je sve uočljivo, bukvalno nas publika čuje kako dišemo”, navodi Tamara.
Kroz priču sa njima, kako Tamara primećuje, publika se opusti pa ima još bolji doživljaj jer se tek tada osećaju uključeno u priču – komuniciraju, postavljaju pitanja, dobace neku kritiku…
„Ali baš su svi pod utiskom, što nas bodri i daje nam snage u nekim trenucima. Neki misle da mi posle stotog igranja radimo mehanički, ali se, naprotiv, baš trudimo da u svako igranje ubacimo nešto novo, neki momenat koji će našu energiju održavati tako da ništa ne izgleda veštački. Pritom, ne smemo da dozvolimo sebi da ispadnemo iz lika, to je ovde mnogo osetljivije jer ako se to možda i ne vidi, oseti se”, smatra Tamara.

Novo izvođenje – nova predstava
Kako vreme odmiče, tako se i sama predstava menja i dobija nove finese koje je, iz igranja u igranje, čine sve boljom.
„Neki od glumaca su, da se tako izrazim, štreberi i oni su zapisivali svaku moju digresiju, tekst im je prepun nekih beležaka i sve su, po tome što sam im objašnjavala i govorila, radili. Oni su se možda teže opuštali da dodaju nešto svoje. A opet, imamo i druge glumce koji su prosto takvi da su odmah na prvu loptu zagrlili svog lika i dali mu sebe apsolutno, ali svakako da su proigravali i volim da kažem da sad i ne znam kako izgleda predstava, zato što sam ja tamo u nekom slepom uglu, gde ne vidim ništa, čujem ponešto i oslanjam se na neki svoj osećaj i na to naše poznanstvo. Često im pretim da ću da postavim neku skrivenu kameru da vidim šta oni to rade, ali naravno, na nivou šale jer im verujem”, govori kroz smeh Sofija.
Nemanja, koji polako završava sa šminkanjem kolega, odgovara nam na pitanje koliko mu je bliska scenska šminka i da li se od početka bavi time.
„Svi smo zajedno u ovome, samo je pitanje šta su čiji afiniteti. Ne, šminka nije nastala kao neka moja želja, već kao potreba za projekat, i onda je ostalo tako. Sad mi je zabavno, nekad je stresno, nekad kasnimo, pa u poslednjem trenutku histerišem”, nastavlja Nemanja u šaljivom maniru, dodajući da njega šminkaju godine.
Do kraja predstave, kako i sam primećuje, svi se malo promene, kao i publika, prema Nemanjinom mišljenju, i u tome je i čar „Mišolovke”.


Upitana kako doživljava pridev „amaterski”, koji u javnosti ume da ima pežorativnu konotaciju, Sofija odgovara da joj to ne smeta.
„Da budem iskrena, i ja prva da ne radim ovo i da nemam ove ljude, odreagovala bih sa negodovanjem na poziv na neku amatersku predstavu. Ali evo, mi već 8 godina dokazujemo i sebi i drugima da to ne mora da bude tako. Inače sam jako samokritična i često nemam vere u sebe, ali su ljudi ti koji nam uglavnom kažu da izgledamo kao profesionalci. Mi ovo volimo iz dubine duše i srca i dokaz je to što mi ovo ne radimo za platu i što se tome maksimalno posvećujemo i u stanju smo da sve druge stvari zapostavimo samo da bismo se ovim bavili. U stvari, ta reč i potiče od glagola voleti”, podvlači Sofija.
Možda je najbolji opis ove trupe dao Dragan Kadović, odgovarajući na pitanje šta su za njega „Artisti”.
„Za mene su Artisti malo po malo postali deo mog života. Nije tako delovalo u početku, ali tako je ispalo i ponosan sam na to što sam ovde i što možemo zajedno da stvaramo, u ovom ambijentu i sa ovim ljudima i da to delimo s drugim ljudima i motivišemo ih da se i oni uključe. Jednostavno, da radimo lepe stvari”, iskren je Dragan.

Nemanja Puvača istakao je i zainteresovost „Artista” da ožive još neki objekat, pošto je njihovo igranje na neki način postala revitalizacija starih objekata, u arhitektonskom smislu.
„Ovaj objekat je tu i koristi se za neka snimanja ređe nego što mi igramo predstavu, ali apelujemo na ljude da nam se jave, ako znaju možda neki salonac koji čuči skriven i da je namešten u nekom ruhu, bilo kakvom. Mi se onda pojavimo i dignemo stan na noge, upalimo reflektore i pustimo ljude da uđu u nešto što nije muzej, nije pozorište, nije klub, nije kafić i taj osećaj je stvarno nešto posebno. Ne mislim da smo izmislili toplu vodu, ali mislim da je sam koncept nešto što privlači ljude. A ovakvi objekti uglavnom budu srušeni. Međutim, dok se ljudi okupljaju tu i štite nešto do poslednjeg trenutka, želimo to da radimo. Ovo je dobar interaktivan način da se očuvaju objetki u Beogradu, a i šire, u celoj Srbiji”, zaključuje Nemanja.
Pa, ukoliko želite da zavirite u „Mišolovku” budite sigurni da ste karte rezervisali na vreme i nikad, ni po koju cenu, nemojte prepričavati detalje i otkrivati ih drugima. Neka to bude vaša mala tajna.
Fotografije: Matija Borbelj
0 Comments