Buvljak sekcija, odnosno tezge sa polovnim predmetima i garderobom na Kaleniću i Cvetkovoj pijaci su jedna od omiljenih kutaka Marije Kosić, koja gotovo svakodnevno posećuje ova mesta. Upravo zbog toga, Marija sada već ima ozbiljnu kolekciju najrazličitijih predmeta koje je skupljala godinama unazad, koliko je redovni posetilac Kalenića i Cvetka, ali i drugih buvljaka širom Srbije. Tokom pandemije virusa korona, pokrenula je Instagram profil Buvljak i renesansa, na kom je počela da kači zanimljive stvari koje pronađe na buvljacima. Tim putem se virtuelno upoznala i sa velikim brojem kolekcionara koji skupljaju najrazličitije predmete, ali i stekla prijateljstva, pa tako danas pri poseti bilo kom buvljaku, ukoliko vidi neku stvar za koju zna da bi nekom drugom kolekcionaru značila, uvek je kupi i nameni toj osobi. Marija za sebe kaže da nije tipična kolekcionarka, jer zapravo i ne skuplja određeni predmet, iako je u par navrata to probala, već kupuje najrazličitije stvari koje joj se učine interesantnim – od garderobe, preko najrazličitijih upotrebnih i dekorativnih predmeta, do knjiga i umetnina. Jednog dana, kako ističe, volela bi i da „buvljačku umetnost’’ prikaže i širem krugu ljudi kroz izložbu na kojoj bi predstavila najrazličitija dela i stvari koje je našla i kupila godinama unazad.
Zavirili smo u njenu kolekciju i pogledali šta se sve to krije na njenim policama.
Kako si počela da ideš na buvljake?
Marija Kosić: Na svakodnevnom nivou prođem Kalenić i Cvetkovu pijacu i tu njihovu „buvljačku’’ sekciju. Mislim da je intezivno krenulo kada sam se doselila u Kursulinu na Vračaru, a i radim u okolini, pa mi je relacija kuća-posao podrazumevala prolazak pored Kalenića. Cvetkovu sam, opet, bolje upoznala kada sam se preselila na Zvezdaru. Buvljake, u klasičnom smislu, obilazim u prethodnih pet-šest godina, kada sam shvatila da mi se dopada ta „đubre’’ sekcija (smeh), pa isplaniram odlazak do pančevačkog ili nekog u okolini Beograda.

Sećaš li se neke od prvih stvari koje si kupila tamo?
Ne pamtim baš prvu stvar, ali sećam se da se pre jedno šest godina održavao Escape festival na moru i tada smo znali da će biti havajsko tematsko veče. Niko od nas u tom trenutku nije imao tu klasičnu havajsku košulju, pa smo ciljano otišli na Kalenić da za 50 do 100 dinara nabavimo košulje, jer sam znala da ih tamo dosta ima.
Šta sve skupljaš i kupuješ?
Kod mene odlasci na buvljak nisu toliko povezani sa samom kupovinom, u dosta slučajeva ga obiđem iz potpuno drugih razloga i ništa ne kupim, napravim neki materijal ili u glavi ili zabeležim telefonom. Ipak, nakon toliko godina, imam pozamašnu kolekciju zaista svačega. U početku mi je bilo interesantno da se oblačim po buvljacima, jer mi je garederoba tamo, u svakom smislu – i stilskom i etičkom – bliža nego kupovina u velikim lancima, pogotovo što možeš da nađeš neke zaboravljene marke iz maminih i bakinih ormara. Garderobom sam se potpuno zasitila i mislim da dugo ništa od odevnih predmeta nisam kupila na buvljaku. Sada, kako opremamo stan, više kupujem neke komade nameštaja, dekorativne elemente, keramiku, otkako sam postala mama – i dečje igračke, jer mislim da je suludo na njih davati velike novce kada one i izvan prodavnica kruže u sistemu.


Jesi li nekada skupljala i baš neki određeni predmet?
Imala sam kratke periode kada sam nešto skupljala. Na primer, stalno nailazim na kasice i nekako mi se nametne da bih, eto, mogla da sklonim sve kasice sa buvljaka u nekom trenutku (smeh). Ali, brzo sam odustala, jer sam shvatila da ja nisam takav kolekcionar i da je suludo da prikupljam kasice prasice – neću nikada završiti tu kolekciju, a nema ni tu neku umetničku vrednost. Volim da skupljam za druge ljude kolekcionare, za koje znam da prikupljaju, recimo, stripove ili stare arhitektonske časopise ili Jugokeramikine šoljice, pa njima kupujem, ako nešto tako uočim, jer znam da za njih to nema samo upotrebnu, već i neku drugu vrednost. Jedno vreme sam skupljala minijaturnu keramiku koja ima neku primenu – minijaturne setove za ručavanje, šolje, vaze, pa sam shvatila da ni to nema smisla (smeh). Trenutno najviše kupujem knjige, pa ako naiđem na neku za koju mislim da meni i mojoj porodici ima vrednost, onda je sklonim sa buvljaka. I, da – biljke koje mi uvek skrenu pažnju.
Skupljala si i babuške. Reci nam nešto više o tome.
Da, skupljala sam ih u jednom periodu, jer sam naišla na neke koje su mi delovale jako posebno i retko, nisam znala da tigar može biti babuška (smeh). S druge strane, bilo mi je zanimljivo to rusko nasleđe, pogotovo književnost, onda su mi i babuške postale interesantne. Malo su mi i nostalgične, jer su ih članovi porodice iz Rusije dovlačili, pa mi imaju i tu porodičnu vrednost. Krenula sam spontano da skupljam, ali sam, isto kao i sa kasicama, brzo shvatila da ne mogu imati svaku babušku i da ne treba ni da je imam. Dosta sam ih i poklonila, a onda je i muž Nikola ošmirglao tri babuške i naslikao kao da smo na njima sin i nas dvoje (smeh).

Marijin deo kolekcije babuški

Marijina porodica kao babuške
Kako si krenula da prikupljaš razne umetnine?
Nikola je slikar, pa mislim da ga je to i profesionalno zanimalo. Kad vidi neki vredan rad, zanimljiva mu je priča tog rada od nastanka do buvljaka: kako je on uopšte tu završio, ko je to uradio, a uz njega sam i ja počela da obraćam pažnju. Smešno je i tužno što je ta sekcija, bar na Kaleniću, dominantno kontejnerska – neko je to, zapravo, bacio. Nalazili smo i radove afirmisanih umetnika, knjigu koju je potpisao Rastko Ćirić, drvoreze i linoreze, koje bi onda Nikola tiskao sam u svom ateljeu i na taj način nastavljao nečiji tiraž (smeh). Zanimljivo je i kada je Opština Vračar izbacila biste koje su stajale u holu, pa smo Nikola i ja opremili njegov atelje tim skulpturama za neke jeftine novce. Dečji crteži su mi nešto baš vredno. Tužno je kad neki dečji rad završi na buvljaku, a opet i razumljivo, zbog hiperprodukcije crteža u dečjem uzrastu. U jednom trenutku, verujem da svaki roditelj krene da ih se ratosilja (smeh). Takvi uramljeni crteži su mi posebno vredni i njih sam uglavnom sklanjala sa buvljaka sa idejom da, kada sam pokrenula profil Buvljak i renesansa, možda nekada napravim neku izložbu buvljačke umetnosti i prikažem i tu neku dečju galeriju.



Imaš li neku anegdotu sa buvljaka?
Imam dosta, jer idem skoro svaki dan. Ljudi, kad gledaju profil Buvljak i renesansa, pitaju: Kako ti nalaziš sve to, ja odem i ne nađem ništa. Da, ali ja prikažem nešto što sam tokom mesec dana našla, hiljadu puta odem i ne nađem ništa. To mi je kao neka meditacija ujutru, koliko god zvuči pretenciozno, ali nekako kad prođem Kalenićem, tu skupim energiju. Smešno je da sam, zbog svojih čestih dolazaka, jedno vreme bila svrstana u kategoriju preprodavaca, što nisam (smeh). Sada, u poslednje vreme, mislim da „buvljak zna šta mi treba’’, jer se u poslednjih pola godine desilo da želim nešto što je prosta konzumeristička želja ranga stolica nekog poznatog lanca ili klompe nekog skandinavskog brenda i dobijem ih na buvljačkom tanjiru kroz neko kratko vreme. Da nemam svedoke, ljude koji znaju da mi je to želja, mislim da bi bilo da izmišljam (smeh).
Šta je ono što te inspiriše na buvljacima?
Buvljak je meni zabavan. Tu nema koncepta vremena, sve je smiksano – vrati te u prošlost i vidiš neku stvar koju si zaboravio da si imao, a čini da se osetiš prisutnim i u sadašnjosti. Interesantno je i koliko ne mora biti vezan za mesto. Znam jednu ulicu u Zemunu koja nedeljom postaje buvljak. To nije nikakav buvljak, već podni aranžman koji ljudi iznesu (smeh). Interesantno je kako on nastane i nestane negde gde ga najmanje očekuješ. Ono što me isto jako zanima je kako funkcioniše pijaca, ko su ti ljudi i otkud oni tu i zašto je, na primer, baš ponedeljak glavni dan na Kaleniću bez obzira na vreme – kišu, sneg, sunce.


Marija Kosić
U kom trenutku si odlučila da pokreneš profil Buvljak i renesansa i zašto?
Profil sam pokrenula dok sam bila trudna tokom pandemije, jer valjda nisam znala šta ću sa sobom. Volim društvene mreže i mislim da mi dobro ide vođenje Instagram naloga. Često se šalim da sam polu žena, polu Instagram (smeh). Imala sam ideju da okačim negde sve te kolekcije i da imam neki sajt, ne da bih prodavala, već više ovako, kao neku digitalnu zbirku toga. Onda sam shvatila da je to preveliki zalogaj i da bi mi, ako bih morala da fotkam kod kuće pod nekim super osvetljenjem i dobrim apratom, to oduzimalo dosta vremena. Shvatila sam da ionako u galeriji u telefonu imam više fotki buvljaka nego deteta (smeh). Ova instant verzija kačenja fotki sa mobilnog telefona mi je imala više smisla, i nisam morala uvek da kupim taj predmet. Nemam na profilu mnogo pratilaca, niti se trudim da ih imam, jer – ni ne posvećujem mu dnevnu pažnju, ali je sjajno što su ljudi dobro reagovali. Od hiljadu pratilaca, koliko ih ima, imam utisak da sam komunicirala sa njih devetsto. Dobila sam i super preporuke za buvljake po Srbiji koje bih mogla da obiđem i na neke od njih sam već i otišla.
Imaš li neke savete za one koji ne idu tako često na buvljak, a hteli bi?
Ima onih starih fora, koje ja i ne volim baš nešto – praviš se da nisi preterano zainteresovan i preoduševljen ili da ne pitaš prvo za predmet za koji si zainteresovan, već za neki drugi. Opet, na kraju – ili znaš to da radiš ili ne znaš. Recimo, ja sam loša u cenkanju, pa ni ne pokušavam (smeh), ali često su i cene takve da to ne zahtevaju. Zanimljivo je da ljudi, kada pričaju o buvljaku, uglavnom pričaju o ranojutarnjem odlasku, recimo, na Najlon ili pančevački, a mali trik je da, ako dođeš malo kasnije, kada se već prodavci pakuju, cene su osetno niže. U tom nekom smislu, ako se nisi probudio u cik zore, okej je da odeš na buvljak, pronaći ćeš nešto i doživeti neko iskustvo. Ljudi nisu svesni šta sve možeš da nađeš na buvljaku i koji je kvalitet robe – često su u ponudi dobri brendovi ili, na primer, biljke koje kao da su gajene u nekoj instituciji 50 godina. Na Cvetku sam tako uočila neke kožne cipele, za koje sam milsila da bi se Nikoli dopale i kupili smo ih za 800 dinara. Bezveze sam ih posle guglala i ispostavilo se da su u pitanju ručno rađene cipele iz Francuske i da se izrađuju po meri, a koštaju od 700 evra, pa naviše.




Kako izgleda to povezivanje kolekcionara i ljudi koji dele isti hobi kao ti?
Na profilu sam imala ideju da prikazujem razne kolekcionare, pa sam uradila i mini intervju sa pančevkom Marijom Samardžić koja skuplja Jugokeramikine šoljice. U planu je da uradim još inervjua. Jedan lik skuplja deteline sa četiri lista, onda imaš ljude koji skupljaju usko specifične stvari za koje pomisliš da ni nema konzumenata, na primer – staru gvožđariju, ključeve i slično. Često se ljudi jave sa idejom da kupe nešto od mene i brzo shvatiš koga šta tu zanima i onda, kada naiđeš na nešto, uvek možeš da fotkaš i pitaš šta, na primer, neki logotip znači, odakle je taj predmet i slično. To umrežavanje je jako zanimljivo, ne menjaš salvete, kao što se nekada radilo, već to neko iskustvo i pronalazak.
U čemu je draž kolekcionarstva?
Dosta sam čitala o tome zašto ljudi nešto skupljaju – od teorija da nadomešćuješ neku emociju iz detinjstva, do toga da legitimizuješ korišćenje slobodnog vremena jer to radiš u slobodno vreme, a deluje ti da radiš nešto smisleno (smeh). Mislim da je draž u tome što ti predmet nema jednu vrednost i ne gledaš ga više samo kao upotrebnu ili dekorativnu stvar, nego mu daješ i neku ličnu ili socijalnu dimenziju, na kraju i materijalnu vrednost.
0 Comments