Pre skoro četiri godine mlada crnogorska umetnica Hajdana Kostić otpočela je projekat 365 u okviru kog je svakog dana na svoje mreže kačila po jedan crtež. Projekat je produžila, pa je tako umesto predviđenih godinu dana, on trajao čak osamsto.
Samo mali deo crteža nastalih u tom periodu ćemo od večeras imati prilike da vidimo u Uličnoj galeriji, gde će biti predstavljena njena serija radova Ulični spavači, nastala upravo tokom projekta 365. Spavači su Hajdini prijatelji koje je crtala kada zaspe na kauču posle kućne žurke, članovi porodice zavaljeni u fotelje nakon nedeljnog ručka, stranci nacrtani u vozovima, na stanicama, plažama.
,,Smješteni tamo gdje ne pripadaju, na ulici, na mjestu svih, spavaju. Ne znaju da su izloženi pogledima, osudama, pohvalama. Spavaju, duboko usnuli, opušteni i prepušteni nepoznatom, ali svom, intimnom – sili svog podsvjesnog bića”, objašnjava Hajdi.
Pored slikarstva, Hajdana se bavi i grafičkim dizajnom, pa ukoliko ste u poslednje vreme čitali ili videli neko Enklavino izdanje, vrlo je verovatno da ste gledali upravo u naslovnu koricu koju je Hajdana dizajnirala sa svojim dečkom. Ovog puta smo sa ovom mladom umetnicom razgovarali o ilustracijama, spavačima i Novaku Đokoviću.
Kako je nastala serija radova Ulični spavači koju ćemo imati prilike da vidimo u Uličnoj galeriji?
Hajdana Kostić: Prijavila sam se na konkurs 2020. godine jer mi se sviđa koncept Ulične galerije – napolju je i nije uslovljeno radnim vremenom i nekim drugim formatima. Kada sam rešila da se prijavim, tek sam tada odlučila da proberem šta mogu da predstavim kao seriju radova, jer je dosta radova koje sam radila za izazov 365 bilo spontano, nabacano, različitih stilova. Tražeći nešto reprezentativno, ispostavilo se da imam dosta crteža ljudi koji spavaju. Često sam te ljude crtala jer sam ostavljala izazov do 12 sati uveče i onda krenem da crtam u poslednjem trenutku da bih objavila tog dana. Često mi se dešavalo da se ljudi uvrede kada vide kako izgledaju na mojim crtežima i komentarišu da to nisu oni (smeh). Jedno vreme sam dosta crtala oca mog momka i baš su se prodavali njegovi portreti. Onda je rekao kako neće više da spava pred nama i da mora da počne da uzima procenat od prodaje (smeh).
Šta te inače najviše inspiriše u stvaralaštvu?
Stalno sam inspirisana, stalno mi mozak radi i u svemu vidim mogućnost (smeh). Najviše volim da crtam anatomiju, to mi je ostalo i sa Akademije. U ljudskoj anatomiji mi se čini da sva čovekova osećanja mogu da se prikažu. Ljudi me najviše inspirišu. Obično su to njihova stanja i anatomija koja ukazuje na neki grč ili oslobađanje. Priroda mi je toliko savršena da mi se čini da bi je svako crtanje unizilo. Međutim, kada sam u prirodi, tada sam najviše inspirisana i imam najluđe ideje.
A koje stilove i pravce u umetnosti voliš?
Volim street art, ali volim da ima i elemente klasike – da se vidi da je dobar crtež i da taj neko zna šta radi. Volim da se u radu vide i trud i tehnika, ali da ima i ideju. Bila sam dirnuta Šileovom izložbom u Beču i govorili su mi na Akademiji da moj stil podseća na njega. Inače ne volim kada mi neko govori da ličim na nekoga drugog, ali za Šilea mi je bilo okej (smeh).
Ideja projekta „365“, nakon kog si postala poznata široj javnosti, je da objavljuješ jedan crtež svakog dana na društvenim mrežama. Međutim, taj izazov je na kraju trajao osamsto dana – reci nam nešto više o tome?
Ideja je bila da svakog dana postavim po jedan crtež na mreže: Linkedin, Instagram i Fejsbuk. Potpuno sam se predala tome i žarko sam želela da se dokažem, pre svega sebi. Kada sam završila jednu godinu, pomislila sam: zašto da ne nastavim i drugu? Svi formati su bili A3, jer sam mislila da, ako prekršim format i crtam na manjem, počeću sve više to da kršim i da crtam manje crteže koji zahtevaju manje vremena. Dosta interesantnih stvari mi se desilo za to vreme, pa sam tako 700 dana na Likedin kačila po jedan crtež i nisam skupila 10 lajkova za to vreme (smeh), ali mi se 701. javio direktor jedne banke, došao u atelje i kupio jedan veliki rad i nekolicinu manjih. Sve više su dolazili ljudi u atelje što mi je baš značilo kao podrška.
Koliko ti je to bilo zahtevno i kolika je disciplina potrebna?
Trebalo mi je poprilično, u početku su bili sati u pitanju. Ali, potpuno sam se predala i sve je bilo podređeno tome. Naravno, bilo je dosta trzavica: mislim da sam svakih petnaestak dana govorila dečku da nisam za to i da nisam za umetnost uopšte (smeh). Desilo se da smo bili u Baru i treba da krenemo za Podgoricu, a da mi je ostalo tri sata do ponoći da objavim crtež, pa sam na stanici u mraku krenula da crtam. To sam zadala kao cilj i nisam više preispitivala – moram da uradim i to je to. Posle dve godine sam bila baš iscrpljena, dobila sam već i druge poslove i morala sam prekinuti.
Jesi prekršila nekada?
Ne, nikada – bukvalno je bilo svaki dan.
Gde su ti crteži sada?
U mom ateljeu, ali sam više od polovine prodala. Devedeset posto ljudi je preko Instagrama saznalo i došlo u moj atelje.
Radiš i naslovne strane knjiga za izdavačku kuću Enklava, kako izgleda taj proces?
Za Enklavu radimo moj momak i ja, sa njim generalno radim dosta stvari. Proces rada je tako što mi oni najave knjige, pošalju mi sadržaj i informacije i kažu mi otprilike koju estetiku žele, ali me uopšte ne ograničavaju. To mi se mnogo dopada i možda su zato i dobre korice, jer je nama skroz prepušten naš deo.
Imate li vi neku omiljenu koricu?
Bila nam je interesantna za Fauzera – ona je spoj svega što volim – ozbiljnog i neozbiljnog u jednom. I glavnom uredniku Enklave je to jedna od omiljenih. Ali, volimo ih sve.
Baviš se i street artom, koliko je to drugačije od svega drugog što radiš?
Nije mnogo različito, moja ideja je da, ako si kreativan, možeš da radiš sve, samo nešto ima malo više izazova, detalja i tehnika koje moraš da naučiš. Nakon izazova 365 dobila sam više ponuda za posao. Prve stvari koje sam radila su bile za glavni grad – Podogoricu i pravila sam idejna rešenja za neke murale i oslikavanje mesta u gradu. Nakon toga, moj momak i ja smo ukrašavali strujne ormariće našim ilustracijama i tu su bile jako interesantne reakcije građana.
Rekla si da si više izlagala na mrežama, nego u galerijama. Kakva je situacija u Crnoj Gori – da li neafirmisani mladi umetnici imaju dovoljno prostora?
Imamo par galerija, ali je specifična situacija. Najpre, malo je mesto, ljudi su manje zainteresovani za kulturu, pa je i tržište malo. Umetnik mora da radi i više poslova, jer ne postoji šansa da živi samo od svojih slika, a to sve oduzima od kreativne energije. Posebno neafirmisanim umetnicima treba vremena da se afirmišu, a do tada moraju da žive od nečega. Ja sam počela da izmišljam poslove i nudim ljudima saradnje, nisam čekala da me neko zovne, već sam konstantno pisala na razne adrese. Tako sam i proširila svoje mogućnosti.
Nisu tako česti konkursi za umetnike, ali postoje. Meni se tako nedavno desila neočekivana situacija: srela sam drugaricu u tržnom centru koja mi je rekla za konkurs Ministarstva, za koji je rok bio sutradan. Celu noć sam spremala dokumentaciju i preporuke i uspela da pošaljem. Nedavno mi je stiglo da sam dobila sredstva za sufinansiranje da realizujem izložbu uz njihovu pomoć. U mom slučaju ti konkursi su bili ravnopravni i oni koji su dobili sredstva, dobili su jer rade nešto dobro. Nažalost, ima dosta umetnika koji se ipak ne trude oko nekih stvari i misle da su genijalni. Mi smo svi na Akademiji mislili da smo genijalni, dnevna tema nam je bila koliko je ko od nas genijalan: sedimo na kafi, nemamo dva evra u džepu, ali mi smo genijalni (smeh). Onda završiš Akademiju i ništa nije kao što si očekivao.
Voliš Novaka Đokovića, kako si podnela celu situaciju sa Australijom?
Preteško mi je bilo. Bila sam u fazonu: ako je meni ovako teško, kako li je njemu? Novak je čak podelio moj crtež Nikole Tesle dok je bio na Vimbldonu. Taj crtež je nastao u okviru projekta 365, tada sam čitala knjigu o Tesli i pomislila da ga nacrtam. Uskoro je bio Teslin rođendan i pomislila sam da pošaljem Novakovom magazinu Original. Eto koliko sam ja ambiciozna – skinula sam i njihov logo i sve i dizajnirala kako bi ta naslovnica izgledala (smeh). Odgovorili su mi da je magazin otišao u štampu, ali da će podeliti na mrežama i nakon toga je i Novak podelio.
Za kraj, zašto Ulični spavači ne motre na nas?
Tekst za izložbu je pisao moj dečko i fenomenalna mi je bila ta rečenica, jer u dobu gde svi gledamo druge, spavači gledaju sebe. To je i bila poruka ljudima – da se vrate u svoje svetove i pronađu korene, kao kad smo bili deca. Spavači ne gledaju ni u koga, već u sebe, svoje snove i unutrašnjost.
0 Comments