Zapitate li se nekad šta imaju zajedničko Boris Beker, Milić Vukašinović, Mića Megatrend i Stanko Paparazzo? Naravno da se ne zapitate, jer svi ti likovi su svetlosnim godinama udaljeni jedni od drugih, počev od zanimanja do razmišljanja o životu. Ili možda i nije baš tako?
Svi oni se, sa svojim kratkim biografijama, nalaze na Instagram stranici koju često čitamo i preporučujemo – Estetika Propadanja. Samo ime sve govori – na njoj čitamo o likovima koji su dodirnuli zvezde pa pali na dno, ili su čak uspeli da u isto vreme budu i gore i dole, odbijajući da prihvate ovozemaljska pravila, teoriju gravitacije i zakone estrade.
Došli smo u vreme kad možemo da, umesto prepručivanja dobre knjige za odmor, preporučimo Instagram nalog koji će nas nasmejati, ali i podsetiti na neke likove iz prošlosti na koje smo davno zaboravili.
Pa hajde da se upoznamo sa tipom koji stoji iza ove duhovite stranice. Rešio je da nam objasni sve o estetici propadanja, barem što smemo da znamo (ali i o Dragani Mićalović), kao i ko se sve radovao pominjanju, a ko se baš ljutio.
Za početak, predstavi nam se. Ko si ti kad ne pišeš Estetiku Propadanja, ali i kako je došlo do toga da nastane Estetika Propadanja?
Ja sam Toni, volim da obilazim ugostiteljske objekte i budim Georgieva u sebi. Uz to volim i pop kulturu i nekulturu. Jako dugo se motala po glavi ideja da svim tim herojima propadanja treba posvetiti pažnju, uvek su me privlačile sudbine onih koji nisu uspeli da se odupru privlačnosti te crne rupe samodestrukcije. Imao sam landolsku podršku, krenuo da pišem i ljudima se dopalo.
Šta je filozofija koja se krije iza propadanja o kom pišeš i koji je ta neka osnovna ideja koja spaja sve likove o kojima pišeš?
Pa, rekao bih da je to što ih spaja činjenica da svi propadamo, i da je to proces koji se ne može zaobići. Verujem da možemo da biramo da li ćemo propadati lepo ili ružno, kao i da li ćemo prigrliti sam proces ili se truditi da gledamo na drugu stranu. Ne može se prevariti propadanje.
A kako spajaš te nespojive likove, tj. ti pišeš i o najtvrđim narodnjacima, i alternativnim tipovima. Ako mene pitaš, te granice su davno prevaziđenje, ali činjenica je da one i dalje postoje i da i dalje važe. Kako ti gledaš na sve to?
Čini mi se da te granice crtaju ljudi koji teško prihvataju da više ne postoje jasno izražene muzičke supkulture kao ranijih godina. Ljudi treba da shvate da je više rokenrola u Stanku Paparazzu nego u Đuletu Van Gogu. Što se mene lično tiče, može da me fascinira podjednako i energija koju šalje Repetitor, Fujčinela Bojsi, kao i ona koju pušta Laza Magistrala.
Koji je prvi lik o kom si pisao, a koji je onaj prvi tekst koji je baš dobro povukao (da ne kažem da se zaviralio)?
Prvi lik o kom sam pisao je Bobby Brown, mada zaslužuje da o njemu pišem ponovo jer tad još uvek nisam bio siguran koliko duge tekstove ljudi žele da čitaju, tako da je ova sirota propalica i legenda new jack swing-a dobila samo par rečenica. Prvi tekst koji je privukao više ljudi je onaj o propadanju Đorđa Davida. O epskom propadanju Duke Nukema srpskog roka. Pa dovukao je dosta novih ljudi, dosta se delio i u isto vreme mi otkrio koliko divno nenormalni mogu biti fanovi propalih rok zvezda. Sjajne kletve umeju da razvuku kroz više komentara i tako dodatno obogate sadržaj. Šalu na stranu, stvarno volim što većina postova ima dosta komentara i što se često razviju zanimljive diskusije. Cenim to. Ok, cenim i Davidove fanove koji me kunu i Cukićeve CukoBotove koji su među nama.
Javljali su ti se ljudi o kojima pišeš. Kako ide takva komunikacija, šta kažu, da li se neko ljuti?
Ljudi koji se jave direktno ili preko nekih zajedničkih poznanika su oni koji shvate ideju i skapiraju da je to neko moje viđenje njihove karijere, a ne ismevanje. Ljudi koji se o mom identitetu raspituju preko advokata su manje zadovoljni. Neki su pisali da sumnjaju da radim za službe bezbednosti i da sam provokator, nekima se nije dopalo podsećanje na neke ranije izjave (i spidurinu koju su koristili), neki su pretili, ali ipak niko me do sad nije optužio da sam fan Artan Lilija. Recimo da su estradne zvezde 90-ih koje su pomalo zaboravljene uglavnom lepo reagovale kad bih pisao o njima i neki od njih su bili ili će biti specijalni gosti na žurkama propadanja. Od stranih apostola propadanja o kojima sam pisao javio se samo Chuck Zito, nešto kasnije poslao i potpisanu knjigu.
Kad se rodila tvoja ljubav prema Dragani Mićalović i kako se ona razvija?
Molim te, prema Gagarinu! Sve je počelo kad sam prvi put pročitao hipnotišuću poeziju koju ostavlja ispod svojih objava, kasnije kad sam ugledao te vragolaste oči već je bilo kasno. Sad šetam pored mora i pišem pesme po mesečini. Taj odnos raste i razvija se, na radost Esteta, svih dobrih ljudi ovog sveta, kao i Gagarina i mene.
Da li postoje ljudi o kojima bi pisao, koji spadaju pod celu propadanje priču, ali to ne radiš iz ovog ili onog razloga?
Postoje neki ljudi koje sam kontaktirao sa namerom da pišem o njima i koji su me zamolili da to ne radim zbog različitih životnih problema sa kojima se nose.
Šta bi bilo suprotno od „propadanja”, odnosno koja vrsta ljudi ne pripada ovoj tvojoj ekipi?
Pa, iako su propalice i zaslužuju da pišem o njihovom ružnom propadanju, trudim se da političare držim van stranice, smatram da ih previše ima na svakom koraku. S druge strane, rado pišem o umetnicima ili sportistima koji su se prodali za šaku vlasti i pokazali svoju kičmu od pudinga.
Šta je ono dobro što postoji na domaćem internetu što pratiš i voliš, a šta je ono najgore što te izbacuje iz takta i nervira?
Ono što pratim i volim na domaćem internetu je Gagarin. Volim i Fejsbuk stranicu Slavoljuba Petrovića, kao i statuse Miroljuba Brzakovića Brzog. Volim i sve one duhovite genijalne ljude koji mi čine život lepšim. Ne volim raspirivanje i govor mržnje, siledžije na mreži, domaće portale i dnevne novine koji su javna glasila vlasti i novinare koji pišu nemaštovita sranja u pauzama tipkanja clickbait naslova i naručenih tekstova.
Pošto već sjajno pišeš, da li možes sebe da zamisliš u svetu novinarstva ili književnosti, i kako bi to izgledalo?
Hvala ti, lagao bih kad bih rekao da mi ne bude drago kad neko pohvali to što radim. Za razliku od mog posla, tu me ne hvale. Iskreno nisam razmišljao o toj temi, ali ukoliko bi to bio neki projekat koji bi mi dao slobodu da pišem ono što volim – zašto da ne. Sve ostalo ne bi imalo mnogo smisla.
Šta je tvoj konačni cilj sa Propadanjem?
Konačni cilj mi je da pišem dok ne propadnem. Onda nek piše neko drugi.
0 Comments