Sticajem raznih okolnosti (a tu uključujem i prokrastinaciju, majku lenjosti), ovaj se intervju tek sad objavljuje, iako sam sa svojom sagovornicom čavrljala početkom avgusta. Ono što, međutim, u moju odbranu jeste neobično zanimljivo jeste da, dok ja čekam da uokvirim ovaj tekst do tančina (perfekcionizam, takođe u bliskom srodstvu sa prokrastinacijom), Tamara Jokić ostvaruje svoje zamisli. A ono što dolazi kao poručeno jeste ni manje ni više no zimsko izdanje festivala Be here and there, što je prvobitno poslužilo kao izgovor za naš susret.
Od vrsne studentkinje na Filološkom fakultetu u Beogradu do pohađanja renominaranog muzičkog koledža Berkli – ovako bi se u dve linije opisala neobična trajektorija mlade Valjevke. Muzika i jezici dva su opšta mesta u Tamarinom životu i radu, s tim što su vremenom samo promenili funkciju.
Muzika je evoluirala iz hobija u profesiju, a jezici nisu više samo sredstvo komunikacije i portal u druge kulture, već i način da se razumeju Drugi, da se muzika autentično izvodi i da se nađe originalan izraz, izvan okvira isključivo maternjeg srpskog.
Tamara, šta predstavlja festival Be here and there?
Be here and there (Budi i ovde i tamo) jeste mali festival ostvaren u organizaciji Berkli alumnista i studenata, gde se predstavljala muzika koju komponuju i izvode oni koji su pohađali Berkli, dakle njihov rad nastao za vreme studija. Tom prilikom nastupili su Vasil Hadžimanov, Pera Krstajić, Marko Đorđević kao alumnisti, posle toga Gagi Hajnrih, Ognjen Gotovčević i Ilija Mihajlović. Naredno veče čuli smo Katarinu Pejak sa Anom Protulipac, potom ja sa bendom (Pera Krstajić, Goran Savić, Gagi Hajnrih i Andrija Gavrilović), i za kraj Andrija Gavrilović.
Sve je zamišljeno kao međusobno povezivanje muzičara, ne samo Berklijevaca nego i ovdašnjih izvođača i publike koja se okuplja oko muzike koja je kvalitetna, a možda ne zauzima prostora koliko bi trebalo.
Otkud ti na Berkliju? Kako je izgledao tvoj put od završenih master studija na Filološkom fakultetu do upisa na Berkli?
Izgledalo je tako što sam sedela u kancelariji, gledala u jednu tačku i rekla sebi: „Da, ja treba da se prijavim za Berkli”. (smeh) Nakon što sam se prijavila, tražili su mi da im pošaljem materijal i snimke, pa su mi zakazali audiciju. Prvo sam radila audiciju onlajn, preko njihovog servera i primili su me, ali bez stipendije. Onda sam naredne godine radila audiciju u Peruđi u okviru radionice koju su organizovali. To je bilo leta 2016. kada sam primljena sa stipendijom. Januara 2017. već sam na Berkliju.
To je pomalo smela odluka. Da li si mogla da računaš na podršku ljudi iz neposredne okoline? Ili je bilo kritika na tvoj račun?
Prvi put kada sam se prijavila za Berkli ljudi su mislili da nešto nije u redu sa mnom. Sećam se da bi me zabrinuto pitali: „Jesi li ti…ok? Jel ima neka frka?” Dakle, ok sam. (smeh) Pa da, bilo je onih koji su mislili da sam luda. Imala sam uređen život, sve po kalupu kako treba. I onda sam sve to „odbacila zarad muzike”, što zvuči mnogo dramatično. Bilo je i onih koji to podržavaju, naravno. Iznad svega, moja porodica, ne samo finansijski, nego i emotivno, što je podjednako značajno, ako ne i značajnije. Sestra mi je posebno bila ogromna podrška u procesu prijavljivanja za Berkli.
Pamtim prvi put kad sam primljena bez stipendije, nisam htela da odustanem, ali sam mislila, nema veze, ima i drugih škola, ne moram na Berkli. Ali ona me je gurala i ohrabrivala da se ponovo prijavim i radim audiciju, i da to uradim uživo, ne onlajn. Preporučila bih ljudima koji žele da se prijave da to ne rade onlajn, jer zaista ne može da se ima pravi uvid u ono što kandidat ima da pruži.
Da li je bilo ljudi iz muzičkih voda na čiju si pomoć mogla da računaš u periodu pripreme za Berkli? Ima li neko koga bi izdvojila?
Bez sumnje, Petar Zorkić. On mi je našao studio, povezao me sa Markom Luisom, proveo besane noći sa mnom govoreći mi da moram da radim to što sam naumila, bez obzira na reakcije drugih ljudi. Sa njim sam osnovala bend Nuur. Pored njegove pomoći, prilično sam radila nezavisno, usavršavala se, uvežbavala glas. Uzgred, iako jesam išla u muzičku školu kao dete, to nije uslov za upis na Berkli.
Kako je Nuur doprineo razvoju tvog muzičkog puta?
Nuur je bio bend koji smo osnovali Petar Zorkić i ja; zajedno smo okupili muzičare, među kojima su Andrej Martinović (klavir) i Moka (Miloš Stanojević, na basu). Petar je svirao perkusije. To je bio moj prvi projekat, prvi bend u kojem sam zaista radila i tome bila posvećena. Obrađivali smo razne pesme i izvodili neku lepu muziku, nastupali u Beogradu, Somboru, Pančevu, Valjevu, Subotici.
Bilo je to prvo iskustvo profesionalnog muzičara koji putuje sa bendom. Imali smo lepu dinamiku, dok nisam otišla na Berkli. I dalje smo, naravno, u dobrim odnosima i kontaktu, ali ti momci su mi pomogli da se zaista prepustim muzici.
A teatar Le Studio? Tamo si se oprobala kao glumica, zar ne?
Tako je. Ta saradnja sa Žanom mi je bila užasno bitna jer je do toga došlo u periodu kada sam saznala da sam primljena na Berkli bez stipendije. Prijavila sam se za mjuzikl Čikago jer sam znala da hoću da se bavim muzikom u raznim nekim aspektima, samo što nisam imala prostora. Nastupajući u Čikagu upoznala sam mnoge ljude koji su to radili iz čistog entuzijazma i ljubavi prema mjuziklu, glumi, scenografiji.
Ti si bila?
Velma. Bilo mi je strava, obožavam Velmu. Za potrebe te uloge morala sam da se drogiram, psujem i tetoviram na sceni i to mi je bio ogroman ventil. Bogami, igrali smo tu predstavu jedno sedam-osam meseci. Mnogo je ljudi prošlo kroz taj studio, u međuvremenu su oni porasli i promenili prostor. To oslobođanje na sceni i taj neki mini-trening koji smo prošli sa Žanom mi je dosta pomogao u tome da se osetim na sceni kao kod kuće.
Prilično mi je smanjio tremu i počela sam da hendlujem sebe drugačije pred publikom. Za potrebe mjuzikla sam morala da se bavim i stvarima kojima nisam vična, kao što je ples, bilo je nekoliko plesnih deonica. Ali sve je to doprinelo lepoti tog iskustva i baš volim Teatar Le Studio.
Hajmo sad do Bostona. Po čemu je Berkli jedinstven, zašto se smatra najboljim muzičkim koledžom?
Moj odgovor je uvek isti, a to su ljudi. Izrazito je internacionalan, više od 60 posto studenata dolazi iz inostranstva, zastupljeno je na stotinu različitih zemalja. Reč je o ogromnom kulturnom, muzičkom i emotivnom bogatstvu. Nekako internacionalci često gravitiraju jedni prema drugima na Berkliju, uvek nekako završiš sa ljudima koji su ti bliski po mentalitetu; tako se ja, recimo, družim sa Grcima, Izraelcima, Turcima, Srbima naravno. To gravitiranje je prirodno, nikada se ne odvija na nacionalnoj osnovi, po muzici ili muzičkom stilu koji neko praktikuje, nema isključivanja.
Meni je to veoma posebno, kao i činjenica da sam otkrila instrumente za koje nisam ni znala da postoje. Takođe, učenje o muzičkim pravcima koji me zanimaju a koje nikada ne bih mogla u toj meri da upoznam ovde ili na bilo kom drugom mestu, a da sam tako statična. Tamo svi dolaze odnekuda da bi nešto preneli. Sad da, na primer, učim o izraelskoj muzici, morala bih da idem u Izrael, isto važi i za druga područja; na Berkliju imam sve na jednom mestu.
Kako su znanja stečena za vreme studiranja u Beogradu odjeknula u tvojoj Berkli trajektoriji?
Ne znam šta je starije, da li kokoška ili jaje: počela sam da pevam fado sa 13 godina, dakle prvo sam počela kroz muziku da se bavim tim podnebljem, pa onda tek kroz jezik, pa je onda opet na red došla muzika. Čini mi se da je prilično isprepletano sve. Uticaj je svakako ogroman, jer se sada bavim mediteranskom muzikom. Ono što mi je isto značilo jeste boravak u Granadi, gde sam se ponovo vratila pevanju u okviru pozorišne trupe pri fakultetu. Tom prilikom sam prvi put otišla iz Srbije na duže, što mi je odredilo da ja zapravo neko vreme neću živeti ovde.
Nekako se smanje malo razdaljine kada prvi put odeš i to mi je prijalo. Volim da sam stalno okružena stranim jezicima i novim ljudima. Volim da nalazim inspiraciju u tim svakodnevnim naizgled beznačajnim situacijama, kao na primer, kad se raspričaš sa kasirkom u prodavnici ili sa ljudima na autobuskoj stanici. Ima toga i ovde, naravno, ali ovde mi je već sve uglavnom poznato, pa sam želela da nastavim to da istražujem u inostranstvu.
Šta su prednosti i mane studiranja na Berkliju?
Berkli je fantastičan kao muzička obrazovna institucija, ali uzme ti dosta: energije, emocije, slobodnog vremena, smanji ti mogućnost povezivanja sa nekim drugim ljudima izvan Berklija jer nemaš vremena i energije. Tako si konstantno u društvu onih koji su dobri u onome što rade i onda, kao da prestaneš da se osećaš posebno. Svako je, naravno, autentičan, i nosi nešto svoje, ali kad imaš pet hiljada ljudi u sedam ulica, u jednom bloku, koji samo grizu i samo rade na tome da budu što bolji, uključujući i tebe naravno, desi se da te to pomalo zaslepi…
Nije reč čak ni o konkurenciji, ne pričam o tome, nego se samo osetiš kao jedan mrav u armiji. Lako upadaš u zamku upoređivanja sa drugima, što je užasno opasno za kreativnost. Naročito sa pevačima na Berkliju, pošto ih ima ih preko hiljadu. Generalno od pevača kao da se traži da impresioniraju, da zadive, da otpevaju posebno visoko ili glasno. Ume da bude poprilično surova sredina.
Kuda odeš da napuniš baterije, koja mesta u Bostonu posebno voliš?
Često idem u jedan muzej, MFA, Muzej fine umetnosti u Bostonu. To je četvrti najveći muzej u Americi. Ima raznih razdoblja i podneblja predstavljenih kroz umetnost i priču; najviše volim da odem u egipatski odeljak, sa mumijama, sarkofazima, simbolima zagrobnog života i sahranjivačke kulture u Egiptu. Okeanija me privlači, takođe. Ne znam mnogo o tim kulturama, a sve što je izloženo tamo mi je baš autentično.
Verovatno zato što po Evropi nisam mogla mnogo toga da vidim. Smiruje me ta atmosfera u muzeju. Ta egipatska kultura i Princ Egipta koji sam navela na onoj listi pesama, sve mi je to veoma inspirativno, nešto iz čega bih mogla da crpim energiju, zato što tretira neko vreme koje mi ne možemo potpuno ni da pojmimo raciom. A na civilizacijskom nivou su bili značajno iznad nas. Volim da gledam filmove (na Netfliksu, uglavnom). Rado odem iz Bostona, skoknem do Njujorka, do nekog jezera, malo do periferije.
Hajmo malo o muzici da prozborimo. Ti se baviš mediteranskom muzikom, počela si sa obradom pesama, međutim, sve više radiš na originalnim kompozicijama. Interesuje me koliko se danas muzičari osmele da budu autentični, ima li autentični izraz prođu?
Volim da verujem da će sve ono što je autentično da nađe svoju publiku. Ali sad, koliko moraš da praviš kompromis i da koketiraš sa određenim stilovima da bi se to dopalo širim narodnim masama… Mislim da to zavisi od podneblja i od vrste muzike i od toga kome se to plasira. Bitno je da se muzika koja se pravi i svira predstavi pravoj publici. Jer ako previše prilagođavaš ono što hoćeš da kažeš da bi se svidelo svima, uvek će se naći neko kome je to potpuno prirodno i ko to radi bolje od tebe.
Ako nešto izneseš autentično i bolje targetiraš publiku, možda je to bolji recept, ne znam. Čini mi se da u Americi konkretno postoji veća kultura slušanja autorske muzike nego što je to slučaj sa našim podnebljem.
Prema tvom mišljenju, kakav je odnos između žanrovske muzike i fuzije danas?
Žanr je svakako manje važan nego pre, kategorizacija tog tipa. Fjužn, kao spoj različitih stilova ili različitih vremena u istom stilu je dobra stvar jer iz toga nastaje novi stil koji postaje manje ili više ustaljen. Problem kod mešanja žanrova jeste nepotpuno znanje o samim pravcima i onda nastaje nekakav bućkuriš. I tako isto može da nastane lepa muzika, ništa ne osuđujem, nego samo smatram da treba da se dovede do razumevanja stila. Ne samo muzički, možda čak ni ne nužno muzički, već mislim i na energiju koju taj stil donosi, kako bi mogao lepo da se pomeša sa nečim drugim.
Na primer, ako neko hoće da meša džez iz tridesetih sa elektronikom, to je super, ali moraju neki osnovni elementi da se isprate. Ne bih da pametujem, samo mi smeta kad neko uzme da pravi etno džez i onda samo stavi balkanske glasove preko, ne znam, nekakve džez progresije i to je tobož nešto izvanredno.
Kada bi mogla da biraš sa kim ćeš da sarađuješ od već poznatih, afirmisanih izvođača i producenata, koga bi odabrala?
Joj, mnogo je dugačak spisak. Od koje zemlje da krenem? Volela bih da sarađujem sa Avišai Koenom, i sa basistom i sa trubačem, ali pre svega mislim na basistu. On mi veoma odgovara po senzibilitetu (do projekta 1970.) Takođe bih sarađivala sa jednim izraelsko-jemenskim bendom koji se zove Yemen Blues. Volela bih da sarađujem sa Havijerom Limonom, jednim španskim producentom, koji će mi predavati ovog semestra. Sa Marizom, Buikom. Kako si me obradovala ovim pitanjem! Sa Pedrom Asnarom, Argentincem.
Misliš li i na ove prostore? Sa Vasilom Hadžimanovim, svakako. Sa Bojanom Z. Takođe bih volela da sarađujem sa Embrouzom, ako je ikako moguće stilski da se to desi. Sa svojim cimerom, Evijatarom Slivnikom. Kao i sa filmskim kompozitorima, mnogo volim filmsku muziku, generalno volim to da pevam. Pevala sam na par studentskih projekata filmske muzike i to mi je bilo predivno. Film igra veoma veliku ulogu u mom umetničkom razvoju.
Rekla bih da su Peđa (Milutinović) i Pera (Krstajić) ostvareni profesionalci, sa njima već sarađuješ.
Sa njima bih volela da sarađujem zauvek, uvek i na svemu. Pera i ja se dosta dobro kapiramo muzički, po senzibilitetu smo bliski. Imamo narodnjak momente koji su različiti, ali kad se spoje, nastane strava stvar. Sad smo uradili par svirki, duo, bas i glas, meni baš posebno iskustvo.
Izvođači koje si navela dolaze sa različitih govornih područja – na kojim jezicima ti stvaraš?
Kad pišem o ljubavi, najčešće mi izlazi tekst na španskom. Imam jednu pesmu na srpskom koja više govori o domu, poreklu. Zove se Cvet ili korov. Ona je malo zemljána, tako ja zovem te pesme, ima te perkusije zemljane. Imam samo jednu pesmu na portugalskom, ali trenutno mi je lakše da pišem na španskom, jer ga često govorim u Bostonu.
Na engleskom imam dve-tri pesme. To mi je uvek bila dilema, prošle godine sam, recimo, bila u panici jer nisam znala na kom jeziku da pišem. Da li ću na španskom, da li je ipak bolje na engleskom, ‘ajde bolje da probam na srpskom? Kristaliće se to vremenom.
Nađeš se ponekad u ulozi predavača, kao što je to bio slučaj letos u Valjevu. Kako su prošli radionica i koncert potom? Mora da je poseban doživljaj baviti se muzikom u rodnom gradu.
Odziv je bio odličan, bilo je četrdeset ljudi na radionici različitih starosnih grupa. Radili smo na svačemu, na tehnici, na disanju, na dikciji, emotivnoj poruci pesama, na tekstu, na menjanju perspektive kada izvodiš neku pesmu; recimo kako pevaš nešto kad si besan, kad si tužan, zaljubljen, tiho, glasno, dinamike, razne razlike u izvođenju i tome kako iznosiš pesmu. Potom je usledio koncert, gde sam nastupila sa Perom i Andrijom (Gavrilović) i to je bilo sjajno. Bilo je mnogo ljudi na koncertu i toliko su bili tihi, u jednom trenutku sam pomislila da su se smorili, tipa da vise na telefonima i slično. A zapravo je bilo prelepo.
Inspirativno je uvek kad pevam u Valjevu. To se sve dešavalo u valjevskom Centru za kulturu, prostoru u kojem sam odrasla i glumila i recitovala i pevala i svirala. I onda posle toliko godina dođeš sa Berklija i predstaviš nešto na čemu si radio… Baš je poseban osećaj.
Ne mogu a da te ne pitam u svetlu Me Too, i Times Up pokreta, kakvo je tvoje viđenje žena u muzici? Što studentkinja na Berkliju, što žena u muzičkoj industriji. Gde škripi kad su muzičarke u pitanju?
Škripi na mnogim mestima. Na muziku se samo prenosi ono što škripi generalno u životu. Postoji ta tendencija da se žene ne shvataju dovoljno ozbiljno u muzici. Recimo, šta je generalno pokazatelj dobrog muzičara? Taj standard se obično odnosi na to koliko je neko dominantan u bendu, koliko neko ume da odsvira zverski solo, da bude prisutan na sceni; stvari koje su nekad više odlika muških muzičara, nego ženskih, u tom klasičnom smislu.
Ima mnogo dominantnih žena muzički, i što se tiče znanja, i scene i performansa, ali žene su po definiciji malo više pod lupom za neke stvari samo zato što su žene. Ako je devojka malo naredbodavna u svom bendu ili u nekom projektu, to će se pripisati razlozima tipa danas je nervozna, rade je hormoni, dobila je, i tome slično.
Na Berkliju se to ne primećuje toliko zato što je nešto kultivisanija sredina, ali i dalje je prisutno. Većinu studenata čine muškarci, većina žena su pevačice, koje opet imaju drugačiju perspektivu kda je muzika u pitanju. Prosto, bubnjar i pevač nikad neće isto gledati na svoju svirku, neće imati istu perspektivu, Na mnogo tome bi se moglo poraditi, ali šta bi tačno trebalo preduzeti da se to promeni? Trebalo bi svi da budu malo obazriviji, ali tako da se ne sklizne u preteranu političku korektnost, što je podjednako strašno.
Pevačice su često izložene predrasudama, ali u određenim situacijama drugi muzičari postanu svesni ranjivosti koju pevanje podrazumeva. Primera radi, imali smo neko okupljanje kod mene kući, svi instrumentalisti i ja jedina pevačica. Nešto smo svi džemovali, imali smo tu klavir i neke udaraljke, i potom smo išli u krug da pevamo. Svako po strofu pesme. Koliko je svima njima bila frka kada je trebalo da pevaju! Koliko su svi bili stidljivi i spustili glavu i onda redom komentarisali koliko je ovo teško, ne mogu da potrefe, pa se onda osećaju preterano izloženo…
Mislim da kao što mi ne možemo da imamo potpunu svest o instrumentalistima, jer ne sviramo bubanj ili bas, nemamo svest o tom instrumentu i šta sve on donosi, tako ni instrumentalisti ne mogu skroz da shvate kako je to kad je glas u pitanju. Zato što je glas instrument koji je deo tvog tela. Kod svakog je drugačiji, i mnogo je ličan. Mnogo je ličnije nego kad imaš neku eksternu tvorevinu koju sviraš ili iza koje se kriješ.
Pevači se nekad dosta povlače zbog toga, zato što taj vajb koji je usmeren od instrumentalista ka pevačima i naročito ka pevačicama, ozbiljan. Meni se stvarno dešavalo da imam neprijatne situacije na određenim probama.
Recimo, pričamo o pesmi, kako će nešto da se izvede, i onda mi neki dečko koji je svirao klavijature ili gitaru, kaže: Čekaj, čekaj da se mi prvo dogovorimo o muzici. Ali to su srećom izuzeci i do toga ne dolazi često, naprotiv.
Kada već pričamo i nastupima, primetila sam da se uvek oblačiš udobno za kada treba da pevaš?
To moje nošenje dugih sukanja i pantalona uopšte nema veze sa estetikom. Kada nosim nešto kratko ili previše dekoltirano, ne osećam se kao seksualni objekat ili slično, već me to previše dekoncentriše dok pevam. Dosta ruke pokrećem, pa mi je potrebno da se osećam slobodno i udobno na sceni.
Kratki i dekoltirani odevni predmeti me uslovljavaju, kao da moram preterano da vodim računa o tome kako izgledam, a kad obučem dugačku haljinu, to mi je taman. Nemam ništa protiv da žene pevaju u gaćama i brusu, ako je to nečiji stil. Evo Bejonse peva u gaćama već 20 godina.
Počeli smo festivalom, hajde time da završimo: zašto su bitne inicijative kao što je Berkli festival Be here and there?
Zato što je bitno da se povežemo, na muzičkom i na spiritualnom nivou i na kraju krajeva, da fizički razmenimo kontakt, da se vidimo, ispričamo. Da podignemo svest, ne samo o muzici, nego da podignemo veru u bolje na neki viši nivo. Kolektivna depresija i anksioznost nekad umeju da preovladaju, zbog čega mi je žao, jer ima mnogo talentovanih i pametnih ljudi, a nažalost, ispostavlja se da ovde najviše obraćamo pažnju na loše stvari.
Ova inicijativa je zapravo veoma mala, nas ima jedanaestoro trenutno. Berkli jeste zvučno ime, ali nastojimo da povežemo sve, sa Berklija ili van njega, ljude koji se bave muzikom ili je samo vole, vole umetnost, ljudi koje hoće da podele energiju. Mislim da je ta podela energije strašno važna jer ima mnogo usamljenih inicijativa u Srbiji. Dakle, ne samo u Beogradu, nego baš u Srbiji, mnogo me nervira što se sve toliko centralizuje. Jeste bitna podrška ljudi i voleli bismo da publika bude brojna, ali pre svega želimo da se mi povežemo međusobno i razmenimo energiju.
Za one strpljive koji su pročitali intervju do kraja – Tamara Jokić je u oktobru nastupila sa Havijerom Limonom u Institutu Servantes u Njujorku, čime je već štiklirala jedno ime na spisku izvođača sa kojima želi da sarađuje. Limon, čuveni španski producent odgovoran za albume Paka de Lusije, Jasmin Levi, Buike i mnogih drugih, samo je prva stanica, a spisak će se vremenom verovatno samo širiti novim imenima sa world music i uopšte muzičke scene sveta.
Autorka teksta: Tamara Nikolić
Autorka naslovne fotografije je Jana Mitrović.
Autori fotografija su Ema Bednarž i Đorđe Đoković.
0 Comments