Film Lihvar snimljen je za samo četrnaest dana i to tokom pandemije, a Zlatan Vidović, koji u tom ostvarenju tumači lik Blekca Blečića, nam govori o iskustvima sa snimanja i saradnjom sa braćom Ćeranić, koji potpisuju film. Pored ove uloge, Zlatan je publici ostao urezan kao otac Dare iz Jasenovca. Ova uloga mu je, kako kaže, jedna od najzahtevnijih do sada, a pored temeljne pripreme, još izazovnije mu je bilo izaći iz lika. Govori nam i da su mu poslednjih nekoliko uloga veoma kompleksne i da se mnogo razlikuju od njegove ličnosti. Glumu smatra blagoslovom jer na taj način ima privilegiju da, barem na kratko, iskoči iz svoje kože i postane neko drugi.
Sa Zlatanom smo, nakon prikazivanja filma Lihvar na 45. Festivalu filmskog scenarija, razgovarali o pripremama za film Lihvar, negativnim komentarima o Dari iz Jasenovca, kastingu i saradnji za film čuvenog reditelja Terensa Malika i izazovima sa kojima se glumci često susreću kada ulaze u ulogu.
Zašto si se odlučio da studiraš glumu? Šta te je privuklo u toj profesiji?
Zlatan: Odlučio sam se da studiram glumu zbog svog velikog interesovanja za film, još tokom ranog djetinjstva. Takođe, i za romane i knjige. Moji roditelji su držali video klub, tako da sam bio okružen tim naslovima. Nekada sam znao da pogledam i po četiri – pet filmova dnevno. Već tada sam negdje osjetio da je gluma nešto što bi me moglo ispuniti kasnije, kad odrastem, jer se u njoj nalaze svi aspekti onoga što sam ja kao djete maštao i zamišljao. Jedino je to gluma mogla da podrži – taj moj svjet mašte u kojem sam nekako, još od malih nogu, bio često. Filmovi su bili moj bjeg od stvarnosti.
U filmu Lihvar glumiš kriminalca Blekca Blečića, a smatraš da ti je ovo jedna od najzahtevnijih uloga, zbog čega?
U Lihvaru glumim jednog beskrupuloznog tipa, zelenaša, kriminalca, koji je spreman na sve ne bi li uspio u tim svojim naumima i zahvatima. Bilo je jako zahtjevno zato što je taj lik dijametralno suprotan od svega onoga što sam ja u svom privatnom životu. Opet je jako izazovno i zanimljivo graditi takve likove koji su negdje po pravilu jako dobro napisani. Ovaj lik je savršeno napisan, nije imao mnogo prostora, ali na tom malom prostoru si kao glumac u privilegiji da uradiš mnogo. Nije dvodimenzionalan lik, a to je za glumca najveća privilegija, kada dobije dobro napisan lik. Nema malih i velikih uloga, samo loših i dobro napisanih. Uloga Blečića je bila najzahtjevnija u smislu bega od sebe.
Film je snimljen za samo četrnaest dana, i to tokom pandemije. Da li je izazovnije, ili, možda, stresnije snimati u tako kratkom vremenskom periodu?
Film je sniman u čudnim i teškim okolnostima. Meni nije bilo stresno, a pretpostavljam ni cijeloj ekipi. Oko filma je bila okupljena sjajna ekipa entuzijasta i profesionalaca, ljudi koji su htjeli da sa ovim filmom trasiraju put u budućnost srpske kinematografije. Mislim da su uspeli u tome. Lihvar je sjajan dugometražni film koji će braći Ćeranić sigurno otvoriti nova vrata. U toku te korone nije bilo puno stresa i priče o njoj, više smo se bavili filmom, likovima, kamerom i ostalim stvarima koje se nalaze na setu. Bilo je divno i neobično iskustvo.
Kakva je bila saradnja sa braćom Ćeranić? Koliko je važno da se poklope senzibiliteti glumaca i reditelja?
Ova saradnja je, mogu slobodno reći, prerasla u prijateljstvo sa Nemanjom i Aljošom. To su zaista divni, mladi, vredni kreativci. Od početka su nam se poklopile i energije i razmišljanja. Veliki smo filmofili, volimo jako slične stvari, mnogo dobro sarađujemo na setu i privatno volimo da se družimo. Za mene je ovo jedna od dražih saradnji i, uvjeren sam, ne poslednja sa ovim talentovanim dvojcem iz Inđije. Naravno, veoma je važno da se poklope senzibiliteti glumca i reditelja, jer sve se to na kraju osjeti, ta hemija i između glumačkih partnera, a, bogami, i između reditelja i glumca.
Još jedna od zapaženih uloga bila je u filmu Dara iz Jasenovca. Kako si se pripremao za ovu, može se reći, veoma kompleksnu ulogu?
Dara je možda, za sada, moja najteža uloga na filmu. Bilo je jako teško i naporno ući u sve te okolnosti u kojima se nalazi moj lik. Da bi čovjek bio istinit i verodostojan, mora sebe da postavi u te okolnosti, da razmišlja kako bi se on osjećao da se njemu dese te stvari, da se svaki dan nalazi na gomili leševa, u strepnji da će na toj istoj gomili leševa pronaći svoje najbliže. Pripremao sam se tako što sam mnogo čitao o užasima Jasenovca, Gradine i Stare Gradiške. Razgovarao sam sa potomcima logoraša, to je zaista sve jako potresno i mučno. Bilo je potrebno da se uđe u ulogu, ali i izvesno vreme da se izađe iz svega toga. Mogu rijeći da je to bio jedan psihološki tretman, drugačije se nije mogla uraditi ta uloga.
Ovaj film je naišao na brojne kritike iako je antiratni film, da li si to i očekivao?
Očekivao sam raznorazne reakcije čim se taj film počeo snimati. Mi ovde nekako nismo spremni uvjek da pogledamo istini u oči, ali moramo da pričamo o stvarima koje nas bole, inače nećemo uspjeti da ih prebolimo. Dok god potiskujemo i guramo pod tepih, ta rana postaje sve veća i bolnija. Očekivao sam, ali me to negdje i boli. Voleo bih da svi pričamo o ranama koje nas bole. Svačija rana jednako boli. Svaka majka svog sina najviše voli. Mislim da sa ovakvim filmovima možemo samo krijenuti naprijed.
Koliko je teško pronaći balans između uloge na filmu i stvarnog života?
Nekada je zaista poprilično tješko jer čovjek, kada mnogo radi, kao što ja radim u posljednjih pet – šest godina, stalno je van kuće, van tih nekih svakodnevnih dješavanja. Non – stop sam u autu, avionu, na probama, snimanjima, menjam uloge, kostime, karaktere. To čovjeku negde oduzme dosta, ali bitno je imati neku svoju bazu, svoj mir koji će te nahraniti, napuniti baterije, da bi mogao opet da ideš u sva ta previranja po svojoj psihi, podsvesti, koja su ti potrijebna da bi napravio dobru ulogu. Čovjek može napraviti balans između privatnog i tog glumačkog života samo ako je dovoljno jak i ima dovoljno jaku bazu koja će ga lječiti.
Uskoro nas očekuje i film Oluja u kojem takođe glumiš. Za ovu ulogu se pripremaš uz pomoć specijalnih jedinica koje te obučavaju, kako to izgleda, šta si sve novo naučio?
Spremao sam se uz pomoć specijalaca i ljudi iz Familija tima iz Beograda. Oni su zaista divni, imao sam veliku pomoć. Bio sam u Beogradu nekih desetak dana na toj obuci i cijelo vrijeme je sa mnom bio moj instruktor Dejan, da bi sve te akcione scjene izgledale verodostojno. To je nešto sasvim drugačije od onoga što sam do sada radio. Mnogu slobodno reći, jedan akcioni lik koji opet ima jako emotivnu podlogu, jer je to čovjek koji želi da pronađe svog brata blizanca koji je nestao u tom vihoru Oluje, rata i čini sve ne bi li to uradio.
Naučio sam svašta, da baratam puškom, pištoljem, noževima, kako da se krećem kroz minsko polje… Vidjećete, naravno, u filmu. Publika treba da očekuje jedan veoma emotivan, uzbudljiv i napet film.
Pored ovoga, u septembru nas očekuje i serija Pevačica. Mnogi su kritikovali izbor glavne glumice. Da li je za glumu presudno formalno obrazovanje ili se te barijere polako prevazilaze?
U septembru kreće dugoočekivana serija Pevačica koja će, ja sam uvjeren, biti veliki hit i blokbaster, kako se to danas kaže. Jedva čekam da je pogledam jer smo zaista vrijedno radili. Scenario je napisala Nataša Drakulić – jedan vrhunski scenario. Mislim da smo napravili jako dobru stvar. Kada je reč o izboru glavne glumice, ja se ne bih složio sa tim kritikama. Imamo dokaz i u američkoj kinematografiji da je Šer, jedna pjevačica, dobitnica Oskara za glumu, tako da to za film nije toliko presudno, ako je neko filmičan. U pozorištu je malo teže bez formalnog obrazovanja, zato mislim da mora da postoji. Pozorište je drugačija platforma za scenski izraz u odnosu na film.
Šta je tebi najizazovnije kod uloge inspektora koju tumačiš u ovoj seriji? Po čemu je on karakterističan?
Najizazovnije kod inspektora kog tumačim je taj njegov mrak, ta borba sa demonima iz prošlosti. On je karakterističan po tome što u mnogo situacija ne uspjeva da upravlja svojim postupcima zbog podsvesnih problema koji isplivavaju u teškim i mračnim trenucima. To je čovjek koji ogreza u svojim demonima, u alkoholu, a koji je, opet, u jednu ruku veoma bistar, pametan, ali jednostavno ta njegova kobna prošlost ga koči. Sve više i više tone u taj svoj mrak, iako njegovi prijatelji pokušavaju da ga izvuku. Ovo je lik za kog će publika da navija. Mogu svašta da očekuju od njega, jer ima mnogo slojeva, dubina, a nekada ni sam ne upravlja svojim postupcima.
Glumio si u filmu čuvenog Terensa Malika, kasting za taj film bio je bez teksta. Objasni nam kako to izgleda, po čemu je specifično i da li je to praksa i u domaćoj kinematografiji?
Nije praksa u domaćoj kinematografiji. Ja sam na taj kasting kod Terensa išao godinama, tri ili četiri puta, što u Sarajevo, što u Banja Luci. Njegov kasting direktor zadaje određene teme na koje ti treba da improvizuješ bez teksta. Tipa: kako bi svom plemenu preneo nadu za život, iako je sve beznadežno, kako bi primio sve rane svjeta i kako bi osjetio olakšanje… Raznorazne situacije i improvizacije na zadate teme. Sve je bez teksta, samo unutrašnja radnja i emocija koja se u tom trenutku ispoljava iz tebe. Kada sam dobio tu ulogu, nisam mogao da vjerujem da ću glumiti kod jednog od najpoznatijih i najčuvjenijih svjetskih i holivudskih reditelja, kod koga su igrala sva najveća imena ovog posla kojim se ja bavim. Bilo je nevjerovatno snimati u Rimu i na Mlati sa Ben Kingslikom, Mark Rajlansom i ostalim glumcima koji su učinili mnogo za ovaj film. Po Terensovim rečima, ovo će možda biti i njegov poslednji i najveći film.
Često glumiš zahtevne likove, sa kompleksnim karakteristikama i osobinama. Koliko ti je teško da se prilagodiš i uskočiš u takvog lika? Da li ti likovi ostavljaju uticaj i na Zlatana?
Mene u zadnje vrijeme zaista mnogo kače te teške uloge. Koliko god da su teške, one su izazovne. Za glumca su one negdje veliki blagoslov, koliko i teret. Više su blagoslov. Ja se glumom bavim najviše zbog tog analitičkog pristupa radu, tog iskopavanja likova, tražeći njihove osobine i implementirajući ih u sebe. To je negdje najizazovnije za glumca, da iskoči iz svoje kože i pokuša da bude neko drugi, što verodostojnije. To je blagodet glume, da možeš da budeš nešto što nikada u suštini ne bi bio u svom privatnom životu. Svaki od tih likova ostavi po neki ožiljak na meni, po nešto novo. Ja sam zahvalan što sa bavim ovim poslom jer sam mnogo, mnogo naučio čitajući najveća djela dramske literature, radeći sa vrhunskim intelektualcima i kreativcima. Jako sam počastvovan i srećan zbog toga, smatram to kao jednu vrstu Božijeg blagoslova.
Pored filma i serije, glumiš i u pozorištu, gde sve možemo da te gledamo?
Pored ove svoje filmske karijere, stalno sam zaposlen u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banja Luci, gdje igram zaista lepe uloge. Trenutno igram u predstavi Zločin i kazna, Derviš i smrt, gdje igram naslovnu ulogu derviša Ahmeda Nurudina, zatim u predstavi Gospoda Glembajevi i u još mnogo predstava. Igram i u Narodnom pozorištu i u pozorištu Jazavac u Banja Luci, tako da je pozorište nešto što je moja prva ljubav, što me održava u kondiciji i ne bih nikada mogao bez pozorišta. Pozorište je za glumca najveći izazov.
Reci nam, šta sve možemo da očekujemo od tebe u narednoj godini?
Do kraja godine završavam Oluju. U novembru počinje rad na novoj seriji o kojoj trenutno ne mogu ništa da govorim, tu igram takođe glavnu ulogu. U februaru počinjem da radim drugu sezonu serije Pevačica. U pregovorima sam za još dva filma. Postoje i nekakve indikacije da treba da idem u Francusku da radim na jednom filmu, gde takođe imam veliku ulogu. Poslova ima mnogo, moja želja je samo da svi budemo zdravi, da se nekako završi ovo ludilo sa koronom, zabranama i ostalim restrikcijama. Da svi živimo život punim plućima, onako kako smo navikli, kako zaslužujemo!
Fotografije: Privatna arhiva
0 Comments