Kako napraviti pravedniji grad za svakoga?

Tokom studentskih dana, imala sam prijateljicu koja je uvijek bila u podstanarskoj nevolji. Kontrolirajući vlasnici, cimerice s prešućenim nasilnim momcima, problemi s grijanjem, u jednom trenutku čak i požar zbog prestarih instalacija, prerani odlasci sa žurki zbog opasnog puta kući, divlji prelasci preko željezničke pruge usred grada…

Godinama poslije, njene nevolje nam i dalje izgledaju veoma opasne, pa iako se na neka sjećanja osvrćemo kao na smiješna, ni ona, ni ja ne bismo voljele da ijedna mlada žena mora proći kroz takvu vrstu životne škole. Nažalost, mnoge, i dalje, prolaze. Život u svakom gradu donosi sa sobom sigurnosne izazove, ali neki, „iz kojih sam izvukla živu glavu”, rekla bi moja prijateljica, otpuhujući dim cigarete, činilo nam se, ipak, ne moraju postojati.

Nakon jednog puta kada je komšinici pokucala na vrata da moli za šećer i vodu jer joj je komšija diler upravo prijetio pištoljem jer je izašla iz lifta na pogrešnom spratu na kojem se on upravo bavio svojim dilerovanjem, a komšinica joj rekla da se skulira jer se to stalno i svima dešava, moja prijateljica je zatvorila poglavlje podstanarstva i odselila na malenu farmu na samoj granici Švicarske gdje i danas živi – u kućici, sadi kupus, a njen pas, mali preplašeni terijer kojeg je usvojila sa sarajevskih ulica, živi svoj najbolji život i dočekuje starost kakvu nije mogao ni zamisliti. 

Provodeći dvadesete s ljubavlju za grad – visile smo u gradu kao kakva banda – zamišljale smo kakav bi nam odgovarao. Bande malih žena obogaćene preplašenim terijerima diljem svijeta u tom su trenutku, a i prijašnjim, sigurno radile isto. 

Jedna od njih je i Leslie Kern, autorica knjige „Feministički grad: Osvajanje prostora u svijetu koji su osmislili muškarci”, koja istražuje kako se rod i urbani prostor povezuju, naglašavajući da gradovi, koji su povijesno bili pod utjecajem patrijarhalnih normi, često propuste zadovoljiti potrebe i osigurati sigurnost žena, čime se dodatno jačaju rodne nejednakosti. Jedan od ključnih izazova s kojima se žene suočavaju u gradovima je što je urbani prostor često zamišljen kroz rodnu prizmu, što ograničava slobodu i mobilnost žena, kako zbog društvenih normi, tako i zbog samog fizičkog dizajna grada. Javni prostori i sistemi prijevoza često su usmjereni na podršku „ženstvenim” identitetima srednjeg sloja, no često zanemaruju potrebe sigurnosti i pristupa koje žene imaju, što ih čini ranjivima na neželjenu pažnju i nasilje.

Još jedan izazov koji Kern adresira je nedostatak pažnje prema različitim potrebama žena u urbanom planiranju i donošenju politika. Često se uobičajeni građanin zamišlja kao bijeli, cis, radno sposoban, pripadnik srednjeg sloja, heteroseksualni muškarac, što znači da se potrebe žena, posebno onih iz marginaliziranih zajednica, često zanemaruju u nastojanjima za uključivanje rodne perspektive. Ova situacija se dodatno pogoršava nedostatkom žena u arhitektonskim i planerskim profesijama, što rezultira urbanim dizajnom i politikama koje zanemaruju iskustva žena i perpetuiraju patrijarhalne norme.

Uz to, ona raspravlja i o tome kako se prostorni nadzor djevojčica i žena u gradovima reflektira na njihovu sposobnost slobodnog korištenja i zahtjeva za pravima na urbani prostor. Djevojčice, posebno, moraju da se suoče s kontrolom odraslih osoba i razviti taktike za znatiželjno, ali sigurno istraživanje grada, što pokazuje koliko su rodne norme ograničavajuće za njihovu mobilnost i pristup urbanim prostorima. 

Kako, onda, napraviti pravedniji grad za svakoga? Da bi to bilo moguće, potrebno je stalno razumijevati grad kao mjesto gdje se odnosi i sistemi privilegije, tlačenja i kapitala prepliću, ali i prostor koji je moguće urbano preoblikovati. Ispod je devet ideja koje Kern nalaže kao generalne smjernice koje svima mogu služiti kao osnova za promišljanje više feminističkog grada. 

*Napomena autorice: U ovom tekstu, „žena” predstavlja kategoriju koja obuhvaća sve osobe koje se identificiraju kao žene, bez obzira na njihov biološki spol i druge osobne karakteristike. Ovakav pristup priznaje raznolikost iskustava i identiteta među osobama koje se identificiraju kao žene. 

1. Inkluzivan gradski dizajn

Gradovi mogu postati bolji za žene tako što će uključiti sve ljude u planiranje i dizajn. To znači stvaranje mjesta koja odgovaraju potrebama svih, uključujući siguran prijevoz, dobro osvijetljene ulice i toalete. Gradovi mogu postati prijateljski i podržavajući za svakoga kada razumiju kako žene koriste grad. Uključivanje žena i marginaliziranih zajednica u proces urbanog planiranja kroz radionice i javne razgovore osigurava da njihove potrebe i perspektive oblikuju razvoj gradskih prostora.

2. Sigurni javni prostori

Bolje osvetljenje, kutije za hitne pozive u područjima gdje se često događa uznemiravanje mogu učiniti grad sigurnijim za sve, posebno za žene. Dizajniranje javnih prostora koji potiču druženje – na primjer, trgovi zatvoreni za automobile – mogu spriječiti probleme i učiniti žene sigurnijima. Kako doći do toga? Mogu se organizovati šetnje tokom kojih stanovnice prolaze kroz svoj grad i identificiraju područja koja ih čine da se osjećaju dodatno nesigurnima – mračan ugao, loš prelaz preko ceste, ulazna vrata koja se teško zatvaraju, i slično – te potom krojiti komunalne politike na osnovu novih informacija. 

3. Jeftiniji stanovi i borba protiv preseljenja

Gradovi mogu zaštititi stanovanje od džentrifikacije i osigurati da žene ne budu izbačene iz svojih komšiluka. To uključuje mjere kontrole najma, podršku zajedničkim zemljištima i pomoć u stambenim kooperativama. Konkretno, moguće je napraviti zajedničke zemljišne fondove radi održavanja pristupačnog stanovanja i sprječavanja izmještanja.

4. Podrška za brigu

Dostupni vrtići, centri za stare i fleksibilno radno vrijeme mogu olakšati teret koji žene i dalje najviše nose na sebi, onaj brige i reproduktivnog rada. Više vrtića i više zaposlenih odgajateljica i odgajatelja na manji broj djece, kao i dostupnost različitih aktivnosti za djecu omogućavaju kvalitetnije provedeno porodično vrijeme koje također pomaže pri organiziranju svakodnevne brige. 

5. Ekonomske prilike

Podrška ženama u poslu, jednakost u plaćama i programi obuke mogu pomoći izgradnji grada za sve. Gradovi mogu ponuditi novčanu pomoć, kredite i programe mentorstva za žene. Na primjer, dodjela stipendija posebno usmjerenih ženama kako bi im se pomoglo da pokrenu i razvijaju svoje poslove može doprinijeti lakšem pristupu kapitalu, poslovnoj obuci i mogućnostima umrežavanja.

6. Prevoz prilagođen ženama

Siguran prevoz i rute koje povezuju škole, vrtiće i radna mjesta mogu učiniti gradove boljima za žene. Ženski prevoz tijekom noći može osigurati sigurnost putnicama. Iako ova rješenja ne bi trebalo da budu smatrana idealnima, mogu biti od pomoći. 

7. Pristupačne javne usluge

Toaleti, parkovi i rekreativni prostori moraju biti sigurni i otvoreni za sve. Gradovi mogu postati prijateljskiji i podržavajući za svakoga kad se brinu za sigurnost i dostupnost javnih usluga, kao što je pristupačnost rodno neutralnih toaleta.

8. Rodno osjetljive politike

Uključivanje žena u donošenje odluka može osigurati da su gradovi prijateljski i podržavajući za sve.

9. Edukacija i podizanje svijesti

Kampanje i edukacija mogu promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o rodnim ulogama. Integracija rodne edukacije u škole i kampanje protiv nasilja mogu učiniti gradove boljima za sve.

No, nije dovoljno insistirati na sigurnosti van kuće. Kuća je jedno od najnesigurnijih mjesta za žene, a dimenzije sigurnosnih problema su mnoge. Osim preporuke za čitanje sjajnog priručnika za podstanare zagrebačke organizacije Pravo na grad koji može pomoći i drugim stanovnicama i stanovnicima na prostoru bivše Jugoslavije – poput moje prijateljice s terijerom – u osnovnom razumijevanju podstanarskih prava, važno je i obratiti pažnju na načine na koji su prostori doma organizovani. 

Ekipa kolektiva Matrix Feminist Architects je već 1984. godine u Londonu započela svoj zadatak činjenja dizajna u arhitekturi više feminističkim. Članovi i članice kolektiva, osobe zaposlene u građevinskim firmama, obrazovanju ili istraživanjima, uključene u projekte formiranja zajedničkih prostora, prostora prilagođenih djeci i sigurnih mjesta za žene, nisu samo kritizirali stara patrijarhalna pravila izgradnje domova i javnih prostora, već su artikulirali i nekoliko ideja koje osobama koje se bave prostorom i danas služe kao orijentir ka feminističkom dizajnu budućnosti. Njihova knjiga „Making Space” stoga je i dalje važna kako bi nam pomogla zaviriti u zgrade i ulice i tako razumjeti kako one oblikuju živote žena, otkrivajući predrasude o rodu i seksualnosti koje se skrivaju u njima. One predlažu deset načina na koji dizajn i organizacija doma – van i unutar kuće – mogu da budu više feministični. 

1. Društvena organizacija kućanskih poslova

Implementacija zajedničkih kuhinja, vrtića, dječjih soba i centara za šivanje kako bi se teret obavljanja kućanskih poslova podijelio među zajednicom, umjesto da se samo stavlja na žene.

2. Preraspodjela plana pripreme obroka

Poticanje sistema u kojem se priprema obroka dijeli na uzajamnoj osnovi između muškaraca i žena, izazivajući pretpostavku da žene trebaju imati glavnu odgovornost za kućanske poslove.

3. Promicanje jednakih mogućnosti

Potkopavanje privilegija koje muškarci uživaju, omogućavajući ženama jednake mogućnosti, što uključuje dijeljenje odgovornosti za obavljanje kućanskih poslova.

4. Uključivanje mašina koji štede rad

Korištenje „mašina koji štede rad” i rasporeda u planiranju kuće kako bi se smanjio fizički teret kućanskih zadataka.

5. Društveni aspekti kućanskih poslova

Neke feministkinje zagovaraju da se, umjesto redistribucije kućanskog rada koji ne vide moguće učiniti pravičnim u patrijarhatu, reproduktivni rad vođenja kućanstva institucionalizira kao državno zaposlenje s punim radnim vremenom. 

6. Adresiranje tradicionalnih rodnih uloga

Poticanje jednakog sudjelovanja i muškaraca i žena kako u kućanskim, tako i u vanjskim poslovima izaziva tradicionalne uloge koje žene ograničavaju na dom.

7. Redefinicija pojma doma

Analiziranje dizajna i planova kuća kako bi se osiguralo da ne jačaju tradicionalne rodne uloge, već promoviraju ravnomjernije dijeljenje kućanskih odgovornosti.

8. Promocija kooperativa

Razmatranje programa koji štede nepotrebni trud kroz suradnju umjesto izoliranog napora, time promovirajući kolektivni pristup obavljanju kućanskih poslova.

9. Poticanje sudjelovanja muškaraca u brigu o djeci

Isticanje pozitivnih aspekata društvenih iskustava za žene i sugeriranje da bi muškarci imali koristi od preuzimanja više uloga brige unutar društva.

10. Priznavanje i suočavanje s dvostrukom obvezom

Prepoznavanje izazova s kojima se žene suočavaju pri balansiranju kućanskog posla s vanjskim poslom i zagovaranje politika koje podržavaju jednaku participaciju žena na tržištu rada.

Uz ovih devetanest osnovnih smjernica, moguće je početi promišljati bolji grad za žene. No, da li ove prilagodbe zaista pomažu adresirati goruća pitanja ženske sigurnosti? Koji su to razlozi potrebe za veću sigurnost žena u prostorima kakvi već jesu? U odgovorima na ova pitanja krije se pravi razlog: patrijarhalno nasilje, koje je problem koji je potrebno adresirati i na druge načine kako bi se ono iskorijenilo. 

Patrijarhalno nasilje nije samo izravna artikulacija individualnih nezadovoljstava, već odražava i sistemsku marginalizaciju, te nedostatak moći koju žene doživljavaju unutar kućnih odnosa i šireg društvenog okruženja. Ovo nasilje se racionalizira putem društvenih normi koje prikrivaju nasilje koje se događa unutar „sigurnog” prostora doma, usmjeravajući strah žena prema vani, te jačajući ovisnost o patrijarhalnim strukturama radi percepcije sigurnosti.

Iako smjernice o gradu ističu kako su urbana okruženja i društvene norme oblikovane tako da podržavaju patrijarhalne oblike obitelji, rodno segregirana tržišta rada i tradicionalne rodne uloge, čime se ograničavaju izbori, moć i ekonomske prilike žena, one bi trebalo i jasno reći: konstantna prijetnja nasiljem i uznemiravanjem značajno oblikuje urbani život žena, tjera ih iz pozicija moći i briše njihove doprinose u različitim područjima. Osim toga, presijecanje socijalne i ekonomske isključenosti s moćnim rodno uvjetovanim hijerarhijama proizvodi i složenim scenarij u kojem javno nasilje prodire u privatne prostore, a kućno nasilje proširuje se na društvene i institucionalne kontekste. Zamagljivanje granica između javnog i privatnog nasilja naglašava potrebu za analitičkim pristupom koji prepoznaje interakciju između svakog oblika nasilja u životima žena. Moja prijateljica na granici sa Švicarskom zatvorila se u svoj mali sigurni dom i teško je i naporno radila za to, te oduvijek bila svjesna da je ono u čemu je živjela bilo stalno patrijarhalno nasilje na nekoliko nivoa. No, nije svaka žena u jednakoj mogućnosti da to uradi. 

Autorka teksta i vizuala: Hana Ćurak