Lift

Kako se tradicija feminističke periodike nastavila u posljednjih trideset godina?

Naša žena, Borba, Nova žena, Žena danas… samo su neki od naslova feminističkih publikacija i publikacija prvenstveno namijenjenim ženama koji su izlazili u različitim republikama bivše Jugoslavije

Piše: Oblakoder magazin

1. February 2024

Kada su me sarajevske umjetnice Andreja Dugandžić i Lala Raščić 2017. godine pozvale da kao suradnica na jednom dijelu izložbe insiprisane novooformljenim AFŽ Arhivom doprinesem zajedno isproduciranim, malim kolažnim intervencijama koje su uključivale i članke i fotografije iz određenih časopisa, za mene, tada studenticu političkih nauka i međunarodnih odnosa, otvorio se svijet publicistike kakvu do tada nisam susretala. Do tada najviše inspirisana feminističkim zin-ovima i manifestima riot grrrl pokreta, pitala sam se da li su lokalne feminističke historije izrodile svoje formate kroz koje bi govorile o temama koje ih se tiču, kao i da li ti formati, uslovljeni njihovim historijama, uzimaju nešto drugačije oblike.

Putem AFŽ Arhiva, kao i neformalnih arhiva Udruženja za umjetnost i kulturu CRVENA i dugogodišnjeg učešća u razgovorima s lokalnim feministkinjama, bila sam u mogućnosti napraviti kratki pregled više poznatih, široko dostupnih informacija o neovisnoj feminističkoj periodici u Sarajevu, kao i manje poznatim izdanjima koja bi joj se mogla smatrati srodna. Stoga, ovaj tekst služi kao kratki osvrt i inicijalni poziv za šire interesovanje ka ovoj izdašnoj temi, s posebnim fokusom na neovisnu feminističku publicistiku u poslijeratnom Sarajevu, te je time početak jednog većeg putovanja kroz feminističko neovisno izdavaštvo u gradovima Bosne i Hercegovine, te potom i drugim državama bivše Jugoslavije.

*U jednom od osnovnih osvrta na ovu temu, fokusirat ćemo se na neovisnu feminističku publicistiku u poslijeratnom Sarajevu, te posebnu pažnju posvetiti formatu zin-a koji u posljednjih deset godina ponovno živi kroz nove transformacije u umjetničko-aktivistički alat.

Iako nam pogled na ovu vrstu periodike ne može nužno ukazati na (dis)kontinuitete u feminističkoj publicistici u širem, postjugoslovenskom kontekstu, može nam poslužiti kao početno mapiranje jednog malog dijela feminističkog stvaranja na ovim prostorima, te stoga doprinijeti aktuelnim razgovorima o važnim periodima postjugoslovenske izdavačke tradicije i političkim kontekstima feminističkih strategija kanonizacije i prijevoda, kao i osvajanju prostora kanoniziranja van nacionalnih i kolonijalnih logika regionalnih studija i studija književnosti.

U globalnom feminističkom pokretu, format zina jedan je od važnih alata koji doprinosi pokretu u artikulaciji i širenju mišljenja, poruka, kao i drugih formata poput manifesta ili pamfleta. Zin je, originalno, mala samizdat publikacija koja se koristi kako bi osobe okupljene oko ideje zina dijelile svoje pisanje, crteže, fotografije i druge oblike kreativnosti i aktivizma, a koje često nastaju spontano, u zajedničkom kreativnom radu, kolažiranjem, pisanjem, crtanjem i potom fotokopiranjem, te daljnjom distribucijom, najčešće neformalnim putem.

Zinovi su u mnogim momentima i mjestima feminističkog organiziranja bili ključni za stvaranje mreže podrške, komunikacije i dijeljenja informacija unutar pokreta. Omogućavali su feministkinjama i feministima da se povežu kroz izražavanje svojih ideja i iskustava, dok su istovremeno stvarali osjećaj pripadanja i za druge osobe unutar zajednice.

Pojam „zine” izgovara se kao „zin”, poput skraćenice za riječ „magazin” i najčešće predstavlja mali, osobni letak koji netko izrađuje iz hobija ili iz potrebe za izražavanjem. Te male publikacije dolaze u svim oblicima, veličinama i temama, dajući autoricama i autorima potpunu slobodu stvaranja.

„Od fotokopiranja do printanja na starom, crno-bijelom printeru, zinovi su način da se ideje izraze izvan okvira klasičnog novinarstva. A ono što je divno u svijetu zinova je to što umjetnici imaju potpunu kontrolu nad vizualnim izričajem, bez pravila i ograničenja, tako da neki zinovi izgledaju kao neuredni kolaži, dok su drugi pažljivo osmišljeni. Tekstovi se stapaju sa slikama, a sve to može biti ručno izrađeno ili umnoženo u stotine primjeraka. U konačnici, zin je mjesto gdje se spontanost i kreativnost stapaju u jedno, stvarajući jedinstveno iskustvo čitanja i stvaranja”, piše istraživač Jordan Anthony u svom recentnom osvrtu na format zina za online enciklopediju Art in Context.

Jedan od prvih feminističkih zinova u Bosni i Hercegovini zvao se Bitchkazzz, čiji je prvi broj „Ženska glavo” izašao 2007. godine. U razgovoru za tadašnji magazin Slobodna Bosna, jedna od urednica zina, Danijela Dugandžić, govori: „Ideja oko fanzina nastala je davno i vukla se po ženskim glavama unutar i oko Fondacije CURE već duže vrijeme, sve do danas, kada smo sretne da imamo gotov proizvod. Željele smo imati publikaciju koja je proizvod osoba koje su angažirane za pozitivne društvene promjene, bilo da se radi o umjetnicima/umjetnicama, filozofkinjama/filozofima, profesorima/profesoricama ili naprosto osobama koje imaju nešto važno za reći. Fanzin okuplja zajednicu ljudi koji dijele drugačiji ili za neke možda alternativniji, ali uvijek konstruktivan pogled na umjetnost, istoriju, filozofiju, kulturu, teatar, teoriju i praksu, a vezano za žensku stvarnost u kojoj živimo”. Prvi broj ovog zina koji je potom ubrzo nažalost prestao izlaziti u feminističkim je krugovima zapamćen po šaljivom sadržaju i širokim suradnjama na tadašnjoj feminističkoj sceni.

Istovremeno, pojavljuju se slične neovisne inicijative i u drugim aktivističkim krugovima, te se produkcija zina popularizuje kao jedna od metoda zajedničkog kreativnog stvaranja na različitim feminističkim, kao i filmskim, pozorišnim i književnim festivalima.

Entuzijastičan pokušaj nastavka izdavanja prvog sarajevskog feminističkog zin-a pod imenom „Ženska glavo” na blogging platformi Medium napravila je skupina mladih feministkinja iz Sarajeva i Novog Sada više od decenije nakon originalnog izdanja. Iako kratkog trajanja, platforma je adresirala mnoge teme – od reproduktivnog zdravlja do generacijski relevantnih pojmova iz pop kulture, te okupila mnoštvo kritičarki i kritičara, kao i publike, što je veoma slična sudbina oba izdanja.

Liniju izdavanja feminističkih zin-ova u Sarajevu možemo pratiti osvrtom na rad Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, kao i platforme Sve su to vještice, koje nastavljaju raditi slične iteracije izdavaštva do danas. Feministički eko-zin „Invazivne vrste” koji je objavljivan u Instagram story formatu na platformi Sve su to vještice kao dio većeg kolektivnog umjetničkog i aktivističkog projekta s lokalnim naučnicama i umjetnicima i umjetnicama, kao i zin „Lihtroza” koji CRVENA kolektivno stvara i objavljuje u okviru većeg programa Feministika, primjeri su novijih interpretacija feminističke neovisne periodike u Sarajevu.

Pored već postojećih informisanih analiza i dokumentacije arhiva određenih izdanja, izniman interes za savremenu relevantnost feminističke periodike u postjugoslovenskom kontekstu u stalnom je porastu. Na Univerzitetu u Beču, tokom 2023. godine započet je projekt „(Post-)Yugoslav feminist periodicals and their global cultural and literary context” (u neformalnom prevodu na naš jezik, „(post-)jugoslovenska feministička periodika u globalnom kulturnom i literarnom kontekstu”) , koji ima za cilj doprinijeti trenutnim raspravama o konceptima „svjetske književnosti” fokusirajući se na (post)jugoslavenski književni i kulturni kontekst kroz feminističku i dekolonijalnu prizmu, oslanjajući se na teorijske temelje književne sociologije, (feminističkih) studija prijevoda, studija periodika, južnoslavenskih i rodno-znanstvenih studija. Ovaj projekt, čije je trajanje do 2027. godine, značajno će doprinijeti kanonizaciji i kritičkim uvidima u teoriju i historiju jugoslovenskih feminističkih periodika, te pozicionirati (post)jugoslovenski kulturni feministički aktivizam u globalni kontekst.

Posebna važnost u tom poduhvatu svakako je i bavljenje s mnoštvom feminističke periodike, neovisnog ženskog izdavaštva i neovisnog izdavaštva namijenjenog ženama čiji su primjeri bili zastupljeni diljem Jugoslavije. Neki od lokalnih historijskih primjera koji su zauzimali različite forme mogu se pronaći u knjizi „Sve bih zemlje za Saraj’vo dala” . Kako piše sarajevski novinar Ahmed Burić, „radi se o zborniku tekstova s podnaslovom Žene pišu i čitaju i grad. Tekstove, pjesme, eseje, bilješke i dokumente prikupila je sarajevska spisateljica Dragana Tomašević, i to je, zaista bez pretjerivanja, fascinantan rad. U onom smislu fascinantan u kojem tokom pregledavanja svake od njezinih 280 stranica, čitatelj naiđe na detalj koji podsjeća, tjera na razmišljanje, oplemenjuje. Bez tih, uglavnom zaboravljenih, divnih žena koje su pisale stihove, poučavale u školama i finansirale ih, liječile pacijente i svoje živote ugradile u ono što danas znamo kao Sarajevo, naš bi život bio bijedniji i siromašniji.”

Uz ove izvore, kao i važna institucionalizirana izdanja i bogat i neistražen sadržaj arhiva, uključujući one koji se nalaze u AFŽ Arhivu, sarajevsko mapiranje izdavaštva moguće je proširiti na početni pregled feminističkog izdavaštva u Bosni i Hercegovini, a potom i cijelom prostoru bivše Jugoslavije.

Kako je jedan od ključnih ciljeva projekta „(Post-)Yugoslav feminist periodicals and their global cultural and literary context” “ digitalizacija i online objava nekih od najvažnijih feminističkih postjugoslavenskih periodika u suradnji s nekoliko veoma važnih centara za feminističko izdavaštvo u državama bivše Jugoslavije, u sljedećim godinama će interes za ovu temu, te značajnija i izdašna mapiranja materijala doprinijeti mogućnosti stvaranja novih kritičkih perspektiva, kao i osvrta na pitanja (dis)kontinuiteta u lokaliziranoj feminističkoj borbi.