Sredinom decembra u kultnom zagrebačkom klubu KSET održan je Slušaj me, događaj koji okuplja sve one koji žele pričati i slušati o muzici.
Osnivači ga, u najdužim crticama, opisuju kao program koji jednom u dva meseca okuplja šest govornika, koji u nekoliko minuta predstavljaju njima dragu pesmu i pokušavaju napraviti ono najteže: objasniti ljubav. Nakon toga puštaju pesmu kako bi proverili da li je čuju istim ušima, a zatim razgovaraju o njoj.
Priče su smešne, tople, romantične i dirljive. Recimo, Mile Kekin je publici ispričao zašto voli Azrinu pesmu Ako znaš bilo što i kako je baš nju prvu naučio svirati na gitari, dok je Nora Verde opisala kako je zbog muzike završila iza rešetaka.
Koncept je, zasićena organizacijama žurki u Zagrebu, kreirala Ivana Miholčić. Predstavila ga je Andriji Škari, jednako strastvenom zaljubljeniku u muziku, s kojim je nekoliko godina ranije pokrenula program Žur, kroz koji su u zagrebačkim klubovima organizovali koncerte i slušaonice.
I, prema Andrijinim rečima, stvar je krenula.
Reci nam nešto više o počecima događaja Slušaj me
Nas dvoje smo davnih dana pokrenuli program Žur kroz koji smo u (najčešće) zagrebačkim klubovima puštali glazbu, organizirali koncerte i slušaonice. To je bilo super, zabavno i veselo, ali malo smo se umorili od noćarenja po klubovima, teško je dočekati zoru iza miksete kad imaš već neke godine, posao na kojem moraš biti, dnevne obaveze.
No, ostala je strast za muzikom. I za pričama, naravno. Ivani je sinulo kako spojiti to dvoje pa smo odlučili pozivati ljude za koje znamo da slušaju i vole glazbu da nam ispričaju priče o svojim omiljenim pjesmama. I stvar je krenula.
Andrija Škare
Kako izgleda proces odabira govornika?
Govornike biramo Ivana i ja, zajedno. Mnogo razgovaramo o tome, za ručkom i večerom. Dok pijemo kavu. Uvijek, ustvari. Kriteriji koje imamo za odabir govornika su brojni. Prvi je da znamo da vole glazbu. I da su u stanju suvislo javno govoriti. Drugi je da su nam simpatični.
Ova čisto subjektivna kategorija se pokazala kao dosta dobar filter, ne želimo s nama na sceni nekoga s kime ne bismo išli na piće. Treći je kriterij da su barem u nekim krugovima relativno poznati iako u svakom izdanju imamo i barem jednog gosta koji je tek na početku ‘javne’ karijere, ta ljudi negdje moraju početi!
U svakom izdanju imamo i najmanje dvije gošće (ravnopravnost spolova je važna!), a uvijek se trudimo imati ljude različite dobi, različitih profesionalnih i privatnih priča. Onda ih kombiniramo tako da dobijemo zanimljiv spoj, glazbeni i ljudski. Tu i tamo nas netko odbije jer misli da nije to u stanju odraditi i nemamo problema s tim. Daleko je bolje kad ti netko kaže da neće, ne može ili ne želi nego da te zavlači.
Jesi li ti ikada pričao o svojoj omiljenoj pesmi?
Jesam, na prvom izdanju. Probio sam led, tako da drugima bude lakše. Govorio sam o pjesmi benda The Mountain Goats No Children, ali doista se ne sjećam kako je išla priča. Mislim da sam samo govorio o tome koliko volim tu pjesmu i prisjećao se trenutka kad sam je prvi put čuo. Ne mogu tvrditi, ali mislim da nisam bio posebno dobar. Sada bih drukčije strukturirao priču, bila bi to konkretna storija, a ne tek udivljena reminiscencija. I evo, mala ekskluziva. Kako smo zbog korone postali svjesni da uvijek postoji bojazan da će netko od gostiju otkazati u zadnji čas, ja uvijek imam spremnu priču i pjesmu, za zlu ne trebalo.
Čije su ti priče posebno drage?
Bilo je stvarno genijalnih priča. Baš genijalnih. Jako dobro znam što znači pridjev genijalan i ovdje ga koristim s punom sviješću i odgovornošću. No, ne želim izdvajati priče jer bih sigurno zaboravio neku koja je bila sjajna. Shvatite me, bilo je četrnaest izdanja do sad, puta šest govornika. Tko bi to sve zapamtio? Ne bih dijelio tuđe priče.
Ne samo zato što ih se ne sjećam dovoljno dobro da bih ih mogao podijeliti, već i zato što su one namijenjene za govorenje uživo, ne da budu zapisane. Mi smo od početka željeli da Slušaj me bude jedinstveno iskustvo koje treba doživjeti na licu mjesta pa nismo nikad ništa snimali, a onda je govornicima lakše ispričati neke stvari koje u kameru možda i ne bi. Možda nekad nastane neka zbirka priča ispričanih na našem programu pa ćete to onda moći čitati, tko zna, samo polako.
Kako publika reaguje na Slušaj me?
Ljudi su najčešće oduševljeni. Što se publike tiče, imamo jedno čvrsto jezgro ljudi koji događaj nikad ne propuštaju, a svaki put bude i netko tko dođe prvi put pa onda nastavi posvećeno dolaziti, tako da se broj publike stvarno povećava kroz vrijeme. Sudionici su isto uglavnom jako sretni. Evo, recimo, Miljenko Jergović je nakon izdanja na kojem je nastupio dolazio svaki put i uvijek došao pola sata ranije da ulovi mjesto u prvome redu. Sad ga nije bilo, ili je negdje na putu ili je zbog korone izgubio naviku, ali podsjetit ćemo ga da smo još tu za iduće izdanje.
Par crtica s poslednjeg druženja?
Meni je posljednji „Slušaj me“ bio najbolji do sad, ali prijatelji me zafrkavaju da svaki put nakon eventa kažem da je bio najbolji do sad pa nisam siguran koliko je taj moj dojam relevantan. Ono što je sigurno i u što nema sumnje jest da je bilo upravo sjajno, a najbolje i najgore su ionako posebne kategorije, možda i nepotrebne. Teško mi je procjenjivati broj publike, nisam dobar u tome, ali KSET je opet bio krcat, to je nekih stotinjak, možda 150 ljudi, stvarno nisam siguran.
Ono što me veseli je da je ta brojka konstantna, ne pada čak ni kad je, kao što je bilo tog utorka, samo najvećim entuzijastima palo na pamet izaći iz kuće budući da je čitav dan bilo ledeno, puhao je jak vjetar, na mahove skoro olujni, i još je kiša lijevala neprestance. Malo smo strepili da će zbog tih vremenskih uvjeta biti nešto slabiji odaziv, ali naša divna publika nije razočarala. Hvala im na tome!
Kakve su bile priče?
Genijalne. Neke su bile tople, druge romantične, treće dirljive. Na neke su ljudi plakali od smijeha, doslovno. Na neke ostajali razjapljenih usta. Isto doslovno. Evo, ukratko: Antonela Marušić tj. Nora Verde je govorila o tome kako je zbog glazbe završila iza rešetaka. Mile Kekin je objasnio zašto voli Azrinu pjesmu Ako znaš bilo što i kako to da je baš nju prvu naučio svirati na gitari.
Hana Tintor je ispričala priču o tome kako je upoznala svoj aktualnog momka i koju je ulogu u tome imao Leonard Cohen. Tomislav Biškup je govorio o tome kako se zaljubio u grupu Ghost i kako mu je zbog toga malkice neugodno. Ivica Prtenjača se prisjetio jednog davnog Azrinog koncerta i višekratnog davanja krvi da bi na njega mogao otići sa služenja vojnog roka, a Velimir Grgić je opisivao šutku na koncertu benda Coheed and Cambria nakon koje je, koincidencija ili ne, išao na operaciju kralježnice.
Muzička preporuka?
Proskrolajte po mom Facebooku , otvoren je, zadnjih 365 dana sam svaki dan objavio po jednu pjesmu s nekim kratkim komentarom, a većina ide u tu kategoriju underated tj. pjesama ili izvođača koji su slabo poznati, a trebali bi biti jako poznati. Primjerice ako volite indie pop ili akustični punk poslušajte album benda Fishboy Classic Creeps i album benda Walter Mitty and His Makeshift Orchestra (koji se danas zove Walter Etc.) Overwhelmed and Underdressed.
Naredni Slušaj me bit će održan 17. januara u KSET-u, a ulaz će, kao i uvek, biti slobodan. Samo obavezno požurite, neko (možda čak Jergović?) bi vam mogao zauzeti mesto u prvom redu.
Fotografije: Slušaj me/Arhiv
0 Comments